96 Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Miroslav MIĆANOVIĆ ku? Postoji li to kao stvarna mjera ili oslobađajuća mogućnost? Pisati izvan čitanja? Čitati izvan pisanja? Hoću reći da mogu naslutiti koji su mogući razlozi poziva da sudjelujem na skupu posvećenom velikoj temi odnosa pisca, demokracije i ideologije, što nužno podrazumijeva znanja i metodologiju koja pristižu iz sociologije, filozofije ili antropologije, a izmiču mojoj elementarnoj upućenosti u tako složeno područje koje se rasprostire od gramatičko-poetičkih načela do načina na koji pravo glasa ili prakticiranje svjetonazora, razlikovanje javnog i privatnog, određuje narav odnosa u zajednici i njezinu perspektivu spram aktualnosti koje se odnose na emigrante ili pandemiju u kojoj se trenutno nalazimo i ne snalazimo. Popis katastrofa, prošlih, sadašnjih i budućih, daleko je veći, doveden do neizgovorljivosti. Držimo ga u ruci kao lakmus papir koji očitava ono što je u svojoj stalnosti postalo nevidljivo (glad, beskućništvo, ratovi, ekološka neodrživost), ali znamo da „nema više povratka na staro“. Gotovo da je postao demokratski uzus obveza sudjelovanja u svemu što se od nas traži, ili da se u ime istoga prava poništava razlika onoga što čemu pripada. Pjesnik je pozvan biti predstavljač, zagovornik, sudionik, onaj koji se slaže ili ne slaže, potvrđuje i podupire. Ali upravo je odustajanje pjesnikovo područje borbe, interesa, pjesnik u političkom, primjereno temi skupa, u demokratskom, ideološkom smislu nema što važno, presudno, reći. Njegovo je ne sudjelovati i ne govoriti o politici, jer on samo tako može opstati i biti pjesnik. (Jesam li otišao predaleko? Jesam li siguran u to što govorim i tvrdim? Je li proturječno govoriti što pjesnik smije ili ne smije, dok mu nudiš ili upravo oduzimaš pravo sudjelovanja? Hoću li se znati vratiti? Hoću li znati otići?) Ali, nažalost, ili na sreću, pjesnik ni na koji način nije izuzet od procesa čije sadržaje prešućuje ili preskače uvjeren da nisu njegova tema. Njegovo pisanje je na ovaj ili ona način (upisivanjem i čitanjem) podvrgnuto procesima uvjetovanim demokratskim uzusima ili ideološkim načelima: neprekidna reinterpretacija prošlosti skoro da nema druge svrhe osim da brani sadašnjost. Što je pjesnikova sadašnjost: izlazak u noć? Nevrijeme i nemir? Kao da posuđujem rječnik za neko drugo vrijeme, ili nekoga drugog vremena. Što je moje nevrijeme? Suvremenost? Sadašnjost i svakodnevica: fragment koji ne zna biti cjelina, koji teško sagledava cjelinu koje se odrekao. Uzrok i uzorak. Opetovano čitanje prošlosti iz kratkoročnih potreba (političke) svakodnevice opskuran je zadatak onome koji na daleko jednostavniji, istodobno i složeniji, način sudjeluje u preslagivanju onoga što je nepronično i daleko. Ali vratimo se početku jer smo na kraju, ili približnom kraju, i slijedi zaključna rasprava. Pjesnik je izašao u noć, ali ni mi nismo u ništa manjem nevremenu, koliko god nam se činilo da će nas čitanje, pisanje i pjevanje spasiti. Ali to je već tekst druge pjesme i drugih razloga i noći.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=