95 Miroslav MIĆANOVIĆ Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Ali otkud toliko pitanja na osnovi bezazlena izlaska u noć, na kišu, na koji nas način pjesnikov obračun s vremenom dodiruje, mijenja: dolazi li iz čitateljskog osjećaja da nije riječ o slučajnu izboru? Predajemo li se pjesmi, koju čitamo i analiziramo, u naivnoj vjeri da joj sami određujemo značenje? Tekst pjesme pristiže iz područja kulture (kako god oblikovane i shvaćene), što samo znači da itekako oblikuje čitateljev uvid u životni okoliš, svakodnevicu i čini ga dijelom društva, njegovih odnosa i praksi u kojima sudjeluje. Prihvaćanjem pjesme i njezinih značenja, čitatelj je, htio to ili ne, sudionik dogovorene razmjene (kulturnih) dobara i vrijednosti koji su jezično, poetički i stilski ugođeni tako da ih on prisvaja kao svoje i kao jedino moguće. Zagrade se odnose na sumnju je li to doista tako i nismo li upotrebom i prihvaćanjem određene terminologije izgubili mogućnost drukčijeg početka. Čitati poeziju, misliti i domišljati njezina značenja i učinke ili izgrađivati drukčiju čitateljsku praksu, osloboditi je razloga i značenja, osloboditi je teme – izazov je prelaska na drugu stranu ulice. Ali i tamo smo već bili, s kišobranom ili bez njega, nevrijeme je stalnost za onoga koji čita, ili piše, to je sad gotovo svejedno. Jedno ili Drugo. Nije li otpor društvenim ugovorima, koji se nerijetko nameću kao jedini mogući izvor značenja i vrijednosti, u naravi svakog pisanja, čak i onoga pjevanja koje nastaje iz uvjerenja da nastaje i traje u gluhosti svijeta, s nemalim posljedicama i poteškoćama koje pjesnika sustižu kad pristane na granice jezika kao granice vlastitog svijeta, kako se već u mnogim drugim prilikama koristi i parafrazira Wittgensteina. Pristanak na to da je posao pjesnika pisanje u nevremenu, sa svim svojim ograničenjima, ne izmiče uvidu da pisati (pjevati, govoriti) u vlastito ime podrazumijeva da pjesnik posuđuje svoj glas drugima. Ali čak i ne znajući ih, on istodobno odgovara njihovoj narudžbi, zagovara ih i prisvaja, udružuje svoj s glasovima anonimnih i prešućenih. Ne možemo na ovome mjestu preskočiti paradoks suvremenosti u kojoj jesmo, koju živimo i nastanjujemo. Koliko god se kultura (umjetnost) činila i nužno i periferno mjesto političke igre, koliko god bio točan osjećaj da se impulsi pjesme mjere, nažalost,„lajkovima“, upisima u digitalno nesagledivu svijetu, jednako se tako ne odustaje od zahtjeva da se pjesnik, izvan pjesme, očituje o mnogočemu što nije u naravi njegove upućenosti i znanja. George Steiner, čini se, upravo zbog toga izražava gađenje prema plimi „...totalne indiskretnosti što karakterizira našu epohu, u kojoj više nema privatnog života. Ta bolest ispovijedanja mene ne zanima. A to je i nešto što uništava mogućnost politike u demokraciji, jer minuciozno ispitivanje svakog detalja privatnog života nitko ne može preživjeti; znamo mi to, bože moj! Tako se uništava stanovito unutarnje dostojanstvo...“ (Errata: propitani život, Zagreb, Izdanja Antibarbarus, 2004.). Prisutnost u svemu da bi se nadoknadio osnovni gubitak i učinak teksta u poretku svijeta. Ali treba li bilo što nadoknađivati? Treba li se brinuti o gubitku i dobit-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=