94 Miroslav MIĆANOVIĆ, Zagreb PJESNIK I NEVRIJEME Pjesnik je pozvan biti predstavljač, zagovornik, sudionik, onaj koji se slaže ili ne slaže, potvrđuje i podupire. Ali upravo je odustajanje pjesnikovo područje borbe, interesa, pjesnik u političkom, primjereno temi skupa, u demokratskom, ideološkom smislu nema što važno, presudno, reći. Njegovo je ne sudjelovati i ne govoriti o politici, jer on samo tako može opstati i biti pjesnik. (Jesam li otišao predaleko? Jesam li siguran u to što govorim i tvrdim? Je li proturječno govoriti što pjesnik smije ili ne smije, dok mu nudiš ili upravo oduzimaš pravo sudjelovanja? Hoću li se znati vratiti? Hoću li znati otići?) Danijel Dragojević u jednoj od pjesama u knjizi Nevrijeme i drugo (Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1968.), eto otkuda dolazi i dokle dopire naslov moga teksta, govori o trenutku izlaska u kišnu noć, ali mnogo toga ostaje skriveno u čitateljskom pamćenju: okolnosti napuštanja stana, razlozi izlaska, činjenice koje tomu prethode. S kim i kako? Postoji li mogućnost izbora, zašto bi netko izlazio u neizvjesnost, što uostalom on ostavlja i što napušta njega? I kako se skriti od nevremena, kišobran koji uzima pjesnik i netko njegov ne čini se pouzdan, koliko god ruke bile snažne, crnilo je iznad glave veliko. Može li pisanje na mah, može li trenutak nespokoja biti razlog za pjesmu? Tko je njezin čitatelj, konzument, korisnik: komu je upućena? Nije li u ponuđenoj temi, u gotovo samorazumljivu nizu (pisac, demokracija, ideologija), toliko udaljenosti i nespojivosti da je šutnja jedan od zahvalnijih odgovora? Traženje razloga za pjesmu, uostalom, ostalo je u pepelu književnih nedoumica, ili u sretnijim okolnostima jezični poredak i njegove figure određuju kod za čitanje, interpretaciju ili nešto treće. (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=