93 Jelena LUŽINA Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Smišljanje i pričanje priča najprije je stvar imaginacije, potom i stvar vještine, zanata. Najposlije – i strasti. Ponekad, u nekim najsretnijim konstelacijama, najvještije i najzanimljivije priče uspiju se približiti čak i takozvanoj umjetnosti. Eventualno. Pričalaca je mnogo, u svim mogućim medijima. Konkurencija je nesmiljena. Tko preživi – pričat će! Coraggio! Post scriptum: Ivo Andrić je, 1961. godine, u besjedi prigodom dodjele Nobelove nagrade, odlučio govoriti upravo o pričama i pričanju. Tekst toga govora – u kojemu je, uzgred rečeno, Andrić varirao neke od ključnih toposa/temata koje je još 1935. godine elaborirao u svome glasovitom eseju o Goji – superiorna je kombinacija poetske deklaracije i osobne apologije „pisanju kao takvom“, naime pisanju koje se poziva/referira na povijest („na prošla vremena“), ali pritom SVEJEDNO govori o sadašnjosti. I nje se itekako tiče. Pisci povijesnih romana, veli Andrić, ustvari ne znaju objasniti „kako se i kada prebacuju iz onoga što se zove sadašnjost, u ono što uobičajeno smatramo prošlošću“, te s lakoćom –„kao u snu“ – prelaze pragove stoljeća. Između prošlosti i sadašnjosti u literaturi postoji samo zamišljena demarkacijska linija. Svejedno s koje strane linije pisac radi, na kraju će se ipak naći u istom položaju, susresti se, oči u oči, s istom ljudskom sudbinom. „Na tisuće jezika, u najrazličitijim podnebljima, iz vijeka u vijek, priča ljudskoga postojanja ispredena je u nastavcima a da se ljudi, pritom, nikad nisu umorili da jedni drugima pričaju. (...) Način i oblici toga pričanja mijenjaju se s vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i dalje ostaje, priča i dalje teče i pričanju nema kraja... Ili to možda pripovjedač priča sam sebi svoju priču, kao dijete koje pjeva u mraku, da bi zavaralo svoj strah...“ (Parafrazirano/alegorizirano prema: Michael Martens, U požaru svetova, prev. V. Frolich, Laguna, Beograd, 2020.; str. 225-226.) Pula/Skopje, listopad 2021. – kolovoz 2022.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=