92 Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Jelena LUŽINA na, strukturirana u dva međusobno uvjetovana ciklusa ili poglavlja. Prvo ima 1.600 stihova, drugo 1.200. Naslovi su im Ilijada i Odiseja. Svako poglavlje traje po deset godina. Autorstvo ovih dviju priča (o kojima pričaju čak i oni koji ih nikad nisu pročitali, što im ne treba zamjeriti, nije to lako prohodno štivo), iako je odavno kanonizirano, u osnovi je ipak – suspektno. Mitsko. U znanosti je definirano kao Homersko pitanje. U hrvatskome prijevodu Tome Maretića, prvi stih prve od ovih dviju velikih i međusobno komplementarnih priča glasi: Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina... Stih je složen od sedam riječi (pet imenica, jedna zamjenica, jedan glagol), u prijevodu ima 17 stopa i započinje ključnom, iznimno opakom/opasnom riječi srdžba. Imenicom. Apstraktnom li? Teško! Sve je u Ilijadi izravna posljedica dviju mitskih srdžbi junaka Ahileja, tektonskih po žaru, ali i po posljedicama. Da se Ahilej nije toliko srdio, da nije bio naprasit kao i svi mitski heroji, da je umio kontrolirati vlastiti hibris... – epa zacijelo ne bi bilo. Zapadna bi književnost izgledala bitno drukčije. A o Hekubi iz naslova ovoga eseja, izravnoj žrtvi prijeke Ahilove naprasitosti iliti srdžbe, možda ne bismo znali ništa. Baš ništa. Hekuba – legitimna supruga trojanskoga/ilijskoga kralja Prijama, ilijska kraljica-majka koja je državi izrodila čak 19 sinova i kćeri, redom glasovitih, opjevanih u mitovima i tragedijama... – izravna je i svakako najveća žrtva bezmjerne Ahilove srdžbe. I Trojanskoga rata, generalno. Padom Troje, Hekuba je izgubila sve. Čak i više od svega: krov nad glavom, status, identitet, obitelj, svu djecu, muža... Na koncu ju je, očajnu i samu na svijetu, lakonogi Odisej poveo sa sobom do Trakije, kao robinju. Stoljećima već, Hekuba je jedna od najintrigantnijih književnih persona. I sjenki. Njome su se bavili gotovo svi veliki pisci (od Ovidija do Držića). Među njima i Shakespeare, u glasovitoj sceni s glumcima u Helsignoru, u kojoj Hamlet, koji ne može plakati radi očeve smrti, prigovara glumcu koji na sceni plače za Hekubom. Koja mu nije ništa... Priča o Hekubi jedna je od najcrnjih i najbeznadnijih priča svjetske književnosti. Valjda i zato jer su strašne priče uvijek intrigantnije i zamršenije od vedrih. Oduvijek, poglavito od srednjega vijeka naovamo, takozvane su horor-matrice neusporedivo intrigantnije („napetije“) od onih lirskih. Pogotovo danas, kad je trend priča koje završavaju sretnim krajeva postao posve demodiran. Ne samo u književnosti. Od Homera do danas pisci pričaju priče: velike i male, vesele i tužne, uspješne i neuspješne, lijepe i ružne. Ponekad čak i poučne, poput Hekubine. Priče, pak, vabe i snube čitatelje. Začarani je to krug, nikad iz njega izići nećemo.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=