90 Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Jelena LUŽINA Mnogo je neobičnih smrti, svakojakih. Poglavito u fikciji: književnoj, kazališnoj, filmskoj... Sjećate li se neobičnih smrti kod Bergmana, recimo one iz filmova Sedmi pečat ili Divlje jagode? A onih smrti u filmovima Romana Polanskog, ne samo smrti iz Bala vampira? Moj pokojni kolega i prijatelj Ljubiša Georgievski, ozbiljan kazališni redatelj (oko 170 kazališnih naslova, sedam filmova...) i jednako ozbiljan pisac (dvadesetak esejističkih knjiga i autorskih dramskih tekstova), često je znao raspredati/esejizirati o, recimo, neobičnom samoubojstvu Shakespeareove Ofelije. Koja se – eto ti ga na! – utopila u nekakvom potočiću, u vodi koja joj nije dosezala ni do koljena. Dobro, potočić je metafora, jednako kao i vrbe koje se nadvijaju nad njim (Miljkovićeve vrbe?), sve je to u funkciji bildanja osnovne dramaturške linije, ali ipak, ipak... Potočić!? Bio je Ljubiša opsjednut tim potočićem dugo, čak i kad je kazalište zamijenio „pravom“ politikom u kojoj je, valja priznati, dogurao vrlo-vrlo daleko. Zamalo pa je bio izabran čak i za predsjednika države, dva je puta bio veleposlanikom, gotovo cijeli jedan mandat odslužio je na čelnom mjestu makedonske agore (grč. ἀγoρά: trg), „svenarodnog“ političkog formata/instituta koji su, davno, patentirali antički Grci, praoci demokracije. Naime, antički su se narodni izabranici u početku sastajali i raspravljali na trgu, javno, u prisustvu slučajnih prolaznika i eventualnih znatiželjnika (koji, doduše, nisu imali pravo sudjelovati u raspravama, pogotovo ne u odlučivanju, ali su se mogli zabavljati slušanjem). Na trgu se, naravno, i tada neometano trgovalo, ne samo doslovno (na tržnici) već i u svakom smislu. Kad bi tko namjerio govoriti, ustao bi i od glasnika dobivao žezlo, čime je stjecao pravo na riječ. Ovako visok stupanj javnosti političkoga odlučivanja zacijelo se pokazao složenim te su antičkogrčki narodni izabranici ipak zaključili kako bi o važnim državnim pitanjima trebali razgovarati u miru (bez svjedoka?). Pa su na istome trgu izgradili velebnu zgradu narodne skupštine, ekleziju (ἐϰϰλησία). U atenskome Arheološkom muzeju impresivna je maketa rekonstruiranog antičkoga foruma: s Panteonom na vrhu, kazalištem u podnožju i veeelikim, naglašeno velebnim zdanjem eklezije, uvjerljivo najveće/najduže i najreprezentativnije građevine toga vremena. Do danas objekti svih narodnih skupština ovoga svijeta – svih sabora, sobranja, parlamenata, kongresa, duma, kneseta i eklezije svih provenijencija i profila – tradicionalno su građeni u obliku i na način visoke reprezentativnosti. Sukladno gramatičkim kategorizacijama, povijesna eklezija (ili, naški, narodna skupština, Sabor) apstraktna je imenica iz zlatnog Periklova doba, najmitskijeg u valjda sveukupnoj grčkoj povijesti. To je zlatno doba trajalo točno 32 godine: između 461. i 429. godine prije Krista. Svjetska ga povijest definira vrhuncem atenske demokracije. Naime, vladavine naroda.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=