89 Jelena LUŽINA Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Što ćemo, zaboga, s piscem? Kamo ga udjenuti, što činiti s njim, nesnalažljivim i sve suvišnijim, suočenim s apstraktnim bespućima svekolike nam demokratske i ideološke zbiljnosti? Pisaca je, složit ćemo se, sve više i više; nikad ih nije bilo više nego danas. Niti je knjiga ikad bilo više nego što ih ima danas. Kome mi to ustvari pišemo, tko nas uopće čita? Sve je izvjesnije kako nam čitatelji postaju sve malobrojniji. Ustvari, jedina ugrožena kategorija u našem hipotetičkom spisateljsko-tiskarsko-knjižarskom prehrambenom lancu jesu čitatelji. Samo je njih sve manje. I manje. Čemu, onda, pjesnici u oskudnom nam vremenu – pitao se (davno) Martin Heidegger. Doduše, nekim posve drugim povodom. Branko Miljković, rasni i obožavani pjesnik iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, metaforizirao je o tome da će – u sveopćoj nam slobodi svakojakih izbora – poeziju pisati svi. Svi! Jer će, valjda, tako iskazivati vlastito im slobodarstvo, ne samo osobno već i kolektivno. Te su šezdesete dvadesetoga stoljeća bile godine naglašenog kolektiviteta, zajedništva, nekog romantičnog optimizma, čak i navodne jednakosti. Demokracija i ideologija kao da su se rimovale i podrazumijevale,„same po sebi“. Tematska riječ tih desetljeća – mislim pritom na vremena između 1950. i, recimo, 1968. i 1971. godine – nesporno je bila SLOBODA. Olovno teška riječ. Još jedna u nizu opasnih apstraktnih imenica čija je semantizacija uvijek i oduvijek bila i ostala patološki zavisna od konteksta. Društvenog, političkog, javnog. Nadasve ideološkog. Tematski distih Miljkovićeva opusa svakako je njegov glasoviti, nimalo retorički, do srži poetski komentar na temu slobode: Hoće li sloboda umeti da peva / Kao što su sužnji pevali o njoj. Početkom sedamdesetih – ustvari, nakon iskustava iz 1971. – moja se buntovna i cinična generacija učestalo poigravala temom slobode. I to kreativno, tako što je pervetirala glasoviti stih našega pofesora i kasnijeg prijatelja Jure Kaštelana, velikog pjesnika i doživotnog/hereditarnog partizana: Nigdje toliko slobode kao u uvali jugoeuropske mladosti... Valjda ni jedna generacija prije i poslije naše, cinične bez ostatka, nije toliko sumnjala u vjerodostojnost apstraktne imenice sloboda. Miljković je umro u Zagrebu, u veljači 1961., u dvadesetisedmoj godini, svojevoljno i od vlastite ruke: u jedno se veljačansko predvečerje objesio o gracilnu granu neke vrbe, negdje na Ksaveru. Neobična smrt. Ivan Slamnig, koji se s Miljkovićem družio, poslije je govorio i pisao kako je samoubilački pjesnikov nagon bio gotovo vidljiv, čitljiv, amblematski. Jednako je tvrdila i Irena Vrkljan, Miljkovićeva tadašnja prijateljica. Međutim, o „navodnostima“ pjesnikova samoubojstva fabulira se još i danas, poglavito u nekim susjednim sredinama. U svakom slučaju, bila je to prerana i prilično neobična smrt pjesnika kojeg i danas pamtimo po testamentarnom mu i antologijskom stihu – Ubi me prejaka reč!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=