87 Jelena LUŽINA Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Naslovna naša sintagma jest složena/sklopljena od ukupno triju riječi i dvije interpunkcije. Prvi zaključak ili činjenica: sve tri riječi pripadaju istoj leksičkoj kategoriji ili, pojednostavljeno, istoj vrsti riječi: imenicama. Pritom je bjelodano jasno – semiotičari bi rekli: stiloindikativno (već na prvi pogled) – da su sve tri imenice međusobno razdijeljene (ili spojene?) krhkim interpunkcijskim znakovima: virgolama iliti, naški, zarezima. Nekoć davno, prije više od pola stoljeća, legendarni naš profesor Ljudevit Jonke tumačio nam je da su imenice, u osnovi, aseptična vrsta riječi. Dakako, dosjetka o aseptičnosti imenica nije baš prilježna ozbiljnoj jezikoslovnoj kategorizaciji i/ili analizi, pogotovo ne jonkeovskoj, već je valja smatrati mojom uzgrednom poetičkom/esejističkom simplifikacijom, takoreći dosjetkom, hvala na razumijevanju. Naime, dosjetka o aseptičnosti dotične leksičke kategorije (gramatički determinirane rodom, brojem i padežem) upućuje na jednostavan i neizbježan zaključak kako se njezina prvenstvena zadaća svodi, nesumnjivo i doslovno, na imenovanje bića, stvari i pojava. Ali je – pazite sad! – ta i takva njezina imeniteljska funkcija primarno/ isključivo leksička. Ne i semantička.„Tako da (imenice, op. J.L.) ne mogu biti karakterizirane u smislu njihova značenja...“, piše u Hrvatskome pravopisu (Matica hrvatska, 2008.), upućujući na još jednu relevantnu činjenicu: da su, naime, sva imenska/ imenička značenja zapravo arbitrarna, isključivo arbitrarna, jer su uvjetovana kontekstom u koji su imenice upisane ili umetnute. Dakle, imenice su nešto kao nulta krvna grupa jezika: sve ih druge vrste riječi mogu primati/usvojiti te im time – potencijalno – određivati svakojaka funkcionalna značenja, uključujući i ona poetička, metaforička, arbitrarna... Što svakako navodi na zaključak da same imenice, kao leksička kategorija ili vrsta riječi, svojim „notornim imeničkim sobstvom“ zapravo mogu određivati/determinirati samo i jedino – same sebe jer je njihovo „krajnje“ značenje uvijek određeno kontekstom koji ih je zapao. Što, uostalom, potvrđuje i troimenična/troimenska naslovna sintagma PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA. Posve je očito – čak i prima vista! – da njezino značenje valja tražiti/izvoditi ne samo iz takozvanog„zadanog konteksta“ (naime, nužnosti tematiziranja/naslovljavanja određenog esejističkoga skupa iliti „ćaskanja“) nego i iz naglašene stiloindikacije („predumišljaja“, tezičnosti) naslovnog iskaza „kao takvog“. Naime, iz njegovih „skrivenih namjera“, na koje – eto – upućuju upravo dvije sitne virgole, dva krhka a moćna zareza: da njih nema, sve bi tri „velike“ i „zvučne“ naslovne imenice ostale posve aseptične, lišene boje, okusa i mirisa. Zarezi, međutim, spašavaju stvar. I ovoj „priči u nastajanju“ jamče održivost. Supstancu. Zarezi su mamac, ješka koja će uspješno
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=