86 Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Jelena LUŽINA Ali sada se tražilo da napišem pjesmu koja bi se lako pjevala i uzimala obilježja odreda i kraja... i napisao sam stihove: „Oj, Mosore, Mosore / sve se diže u gore. / Skupljaju se sa svih strana / čete partizana”... (https://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/ pjesme/8/Oj_Mosore_Mosore). Pjesma se, danas, smatra narodnom pjesmom. Jednako kao i amblematska makedonska pjesma A, bre, Makedonče, čija se melodija – za divno čudo i nevjerovanje! – još uvijek koristi kao džingl državnoga Radio Skopja. I ona je sastavljana i ispjevana „po naređenju”, u listopadu 1941. godine, u planinama iznad Prilepa, dan-dva uoči makedonskog antifašističkoga narodnog ustanka koji se dogodio u subotu 11. listopada, u sumrak, uz aktivno sudjelovanje točno 27 (dvadeset i sedmorice!) mizerno naoružanih i nestvarno kuražnih junoša, zanesenjaka uvjerenih kako će promijeniti svijet. Stihovi su joj nujni i beznadno romantični, utopijski bez ostatka, nesumnjivo profetski: „A, bre, Makedonče / borba te čeka... / borba za sloboda... / makedonsko ime nema da zagine...”. Dok redaktiram ovaj tekst (kolovoz 2022.), mnogobrojni makedonski prosvjednici skandiraju pod mojim skopskim prozorima, mjesecima već: protiv aktualne vlasti, protiv politika svojih susjeda koji im osporavaju identitet, protiv europskih birokrata koji ne znaju što bi s njima i njihovom zemljom, protiv sve crnjega siromaštva, protiv beznađa koje je sve izvjesnije... S vremena na vrijeme prosvjednici pjevaju državnu himnu i neke domoljubne/patriotske pjesme. Pa i programatsku narodnu pjesmu A, bre, Makedonče... ...čije je stihove – ratnoga listopada 1941. godine, dok su Nijemci bili pred Moskvom, europski fašisti u usponu, a zapadni saveznici u bunilu – slučajno („po naređenju”) sastavio stanoviti student medicine, dvadesetogodišnji partizan, budući dramski pisac i prozaik. S kojim ću, desetljećima kasnije – spletom svakojakih okolnosti, uglavnom sretnih – odživjeti dvadeset i dvije najsadržajnije godine svoga života. Šimić je u pravu, pjesnici su vječno treptanje u svijetu! * Ali, vratimo se meritumu: naslovnoj sintagmi ovogodišnje epizode Pulskih dana eseja, devetnaeste po redu i broju. Prihvatili smo tu sintagmu, demokratski joj se pokorili i, eto, krenuli o njoj esejizirati ponaosob(no), svatko iz vlastitog životnoga i skriptorskog iskustva. I autorskoga potencijala, dakako. Preuzetno bi bilo reći kako bi naša pojedinačna esejiziranja mogla nalikovati nekakvom (našem) obračunu s njima, naime sa svakim od njezinih semantičkih iktusa (pisac, demokracija, ideologija). Dovoljno je, mislim, obećati da ćemo govoriti i pisati iz uvjerenja. Pokušajmo!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=