85 Jelena LUŽINA Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA I to ultimativno. Hic et nunc. Evociram, načas, neka prethodna vremena, navodno junačkija i „bolja“, navodno opasnija i angažiranija, u kojima se očitovanje o takozvanim važnim pitanjima epohe nekako... podrazumijevalo. Samo od sebe. Te se i neki oblik osobnog angažmana, svejedno kakvog, nametao/podrazumijevao ne samo kao logičan i relevantan, već i kao etički neizbježan. Častan. Pogotovo za pisce, danas prilično „nemoderne“ i „netrendovske“ skriptore-profesionalce, kojima se nekoć komplimentiralo sintagmatsko-analoškom doskočicom umjetnici riječi. Evociram, sjetit ćete se, šezdesete godine minuloga stoljeća, kad je u Zagrebu i u Hrvatskoj u modi bio časopis istoga naslova (Umjetnost riječi), koji je uglavnom objavljivao izvorne/recentne književnoznanstvene studije i članke o pisanju (umijeću pisanja), o teorijiskim i metodološkim aspektima književnosti, o njezinom zatajnom smislu i navodnoj/priželjkivanoj moći koja bi da mijenja svjetove. Gutali smo tu Umjetnost riječi krajnje prilježno, bezuvjetno joj vjerujući u svemu! Kad ti je dvadesetak godina i fanatični si čitatelj koji se potajice nada kako će i sam („jednom“) propisati te napisati nešto ezoterično, o piscima uistinu misliš kao o meštrima koji (ponekad) umiju (mogu?, moraju?) mijenjati svijet. I to riječima. Naime: pažljivim odabiranjem i preslagivanjem pustih riječi. Primjeri na koje smo se eventualno pozivali? Možda čak i dokazi? Da, bilo ih je, čak se i danas možemo referirati na neke od njih. Vrlo argumentirano. Slovenac Oton Župančič, jedan od najtaktilnijih/najdecentnijih modernističkih pjesnika europskoga prostora (i formata), u jednomu je od ovdašnjih bezbrojnih zlih vremena ispisao onu glasovitu programatsku pjesmu, za njegov dotadašnji, ali i kasniji opus posve atipičnu, inače poetički i zanatski besprijekornu, determiniranu gromoglasnim i nesumnjivo direktivnim naslovom Veš poet svoj dolg? Pjesma je objavljena u rujnu 1941. godine, anonimno – autor se pod nju nije potpisao nikako, ni imenom ni pseudonimom – u ilegalnom listu Osvobodilne fronte, slovenskog antifašističkoga pokreta koji je netom krenuo mijenjati svijet. Čitam na sveznajućem Googlu: Pesem, „Veš, poet, svoj dolg” od verza do verza kaže silno pesnikovo bolečino ob temni usodi svojega naroda, hkrati pa sveto jezo, da je z žolčnim gnevom kriknil v svet obtožbo in protest in poziv: „Zob za zob in glavo za glavo!” (https://sl.wikisource.org/ wiki/%C2%BBVe%C5%A1,_poet,_svoj_dolg%3F%C2%AB) Namjerno ne prevodim ovaj citat. Zaboga, Slovenci su nam prvi susjedi, znamo se oduvijek i razumijemo daleko bolje nego to volimo priznavati, obostrano. U listopadu naredne ratne godine, 1942., nestvarno mladome partizanu Juri Kaštelanu naredili su da napiše borbenu pjesmu. Čitam, opet na sveznajućem Googlu, kako se i zašto to dogodilo: „Godine 1942. u odredu, na Mosoru, uz proslavu Dana Oktobarske revolucije, trebao sam za zidne novine napisati neku borbenu pjesmu za koju se osjećala potreba. Tada su se najčešće pjevale predratne revolucionarne pjesme.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=