84 Jelena LUŽINA, Skopje (Makedonija) O PISCIMA I HEKUBI; DEMOKRACIJA I IDEOLOGIJA UKLJUČENE Nekako mi se čini da bi demokracija i ideologija mogle biti klasificirane u red i poredak apstraktnih imenica (kao i ljubav, misao, patnja...). To bismo, valjda, morali znati i prepoznavati instinktivno, čak i bez provjera u gramatičkim priručnicima. Dobro, valjda je tako. A što je onda s imenicom pisac? Kamo udjenuti nju iliti njega? Kojoj bi imenskoj kategoriji on, pisac, morao pripadati? Je li i on apstraktan? Gdje mu je, uopće, legitimno mjestoboravište? Naime, prostor unutar kojeg bi se mogao osjećati kao svoj na svome, zaštićen i siguran? Najprije priznanje, strogo osobno i posve iskreno, pače: Naslovnu sintagmu 19. Pulskih dana eseja – PISCI, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA – pročitala sam (prima vista) kao dosjetku. I, da, zaključila kako nam je ovogodišnji pulskoesejistički skup iliti format, posljednji uoči narednog sijela (dvadesetog po redu, ne samo okruglog već i pomalo jubilarnosvečarskog...), zacijelo „podmetnut“ zato da bismo se malo poigravali dvjema najfrekventnijim mantrama našeg doba: demokracijom i ideologijom. Dvama suspektnim fantazmima, rekao bi Pirandello. Ustvari, dvama faktotumima o koje se baš svi spotičemo svakodnevno i svakonoćno, na svakome koraku, na javi i u snu. Jer nam prijete i jer vrebaju sa svih strana, jer iskaču doslovno iz svega i svačega, jer se samopromoviraju i samoreklamiraju do paroksizma. Pa se, dakle, njihova napadna „sveprisutnost“ iliti „svevidljivost“ napuhala do (doslovno) fatumskih razmjera – nije li Baudrillard nekoć sjajno pisao o simulakrumima? – i tako se, eto, uspješno samopromovirala u jedno od dominantnih pitanja epohe. Naime, nejunačkog nam vremena u kojemu živimo i o kojemu se – via facti – moramo stalno očitovati. Svi, čak i mi, nedužni pisci. (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=