76 Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Branko ČEGEC U vremenu uhvaćenom u social networks klopku svih mogućih privida, komunikacijske demokratičnosti bez odgovornosti, u kojemu vrijeđanje i mržnja izbijaju iz gomile nepismenih ili tek polupismenih izljeva primitivizma, verbalnog nasilja i nedostatka elementarnog poštovanja drugoga, drukčijeg, različitog, književnost se batrga, pokušavajući pronaći put do potencijalnog recipijenta, pokušavajući izdvojiti svoj glas u kakofoniji vremena, ali taj glas, kada se i uspije probiti, ostaje u getoiziranim prostorima bez utjecaja, bez „moći“, daleko od ušiju koje omogućuju „talačku krizu“ u globalnoj diktaturi kapitala. Mamac društvenih mreža zagrizli smo globalno, civilizacijski, upecali se na bačenu udicu privida demokracije u kojoj sve možemo reći svima, ukoliko cenzorski algoritmi ne prepoznaju neželjeno, drukčije, različito. Tada se, naime, sadržaj blokira, ma koliko on benigan i bezopasan bio, ali se istovremeno globalnim mrežama šire odvratni naci-rasistički i diskriminatorni sadržaji ispunjeni bijesom, mržnjom, izravnim pozivima na nasilje i uništenje. Takvi sadržaji često su vezani i uz književni tekst, iako sam taj književni tekst može biti posve benigan, dobronamjeran i krajnje human. No, kako se književnost na mrežama od takvog divljaštva (ispričavam se na ovoj ljudskoj smicalici, jer je koristim u stereotipnom smislu) može obraniti? I može li uopće? Zasad, čini mi se, pravog otpora nema. I književnost se, poput„masovnih medija” prije toga, prepustila struji koja je raznosi „bespućima povijesnih bludilišta“, daleko od potrebe za otkivanjem, istraživanjem, eksperimentom, uhvaćena u klopku „velike priče“, od koje je, činilo se, postmoderna, možda rezignirano, ali ipak odustala. Književnost je danas ponovno zaokupljena egzistencijalističkom periferijom, sudbinskim nanosima iz autorove biografije, tragedijama u ich-formi, ruralnim nasljeđem (nakon godina„proze urbanih pejzaža“) i pučkim predajama; poezija se koprca između srca i duše, ukopava se u neproničnost metafore u vremenu koje je iz dana u dan banalnije, površnije, udaljenije od tankoćutnih potonuća u predjele senzibilna bića, na kakve se često pozivalo u pučkoškolskim pozitivističkim interpretacijama. Govoreći o odnosu prema tragediji, o tretmanu zla u literarnom tekstu, uvijek mi se činilo da književnost ne treba robovati glorifikaciji žrtve, što se često događalo u gomili tekstova napisanih nakon ratova devedesetih godina prošloga stoljeća, već upravo suprotno: da je najveći potencijal književnosti u oslobađanju žrtvina glasa i mogućnosti njezina otpora kakav, možda, u realnosti nije bio moguć. U književnosti, pa i umjetnosti općenito, pozicija slaboga može se relaksirati različitim sredstvima, potencijalima u jeziku/materijalu, formalnom i strukturalnom dovitljivošću. Uostalom, i zlu se moguće suprotstaviti oružjem koje ne poznaje, koje ne razumije, koje dolazi iz njemu nedokučiva iskustva, jer zlo je zaslijepljeno, naposljetku glupo za sve što ne izlazi iz njegova registra, nasilna i usmjerena samo na svoj razorni raison d’être.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=