75 Branko ČEGEC Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Ovaj tekst ne pišem zato što mislim da u književnosti nema dovoljno humanizma, pacifizma, antimilitarizma; ne zato što ne mislim da je književnost primarno prostor humanizma, već ponajprije zbog činjenice da ona često ne uspijeva pronaći put kojim bi taj prostor humanizma projicirala na svoju publiku, kakva god ona bila, jer činjenica je, na žalost, da su projektanti zla često bili oni do kojih su humanističke vrijednosti itekako dopirale, oni koji su čitali, palimpsestirali i prepisivali. Već neko vrijeme medijskim prostorom odjekuje priča o Peteru Handkeu, dobitniku Nobelove nagrade, piscu naših mladosti koji je tijekom posljednjih balkanskih ratova odlučio dijeliti svoju pravdu, a u tom je dijeljenju odabrao agresiju, zlo koje je započelo užasnu tragediju i odigralo neke od njezinih najmračnijih epizoda koje uključuju povratak koncentracijskih logora, najstrašnijih pogroma i projekata genocidnih čišćenja prostora od pripadnika drugih vjera i nacija, a sve u navodnoj namjeri za spas jedne političke konstrukcije koja je olako pristala na pucanje zahrđalih spojeva i koja se spasiti nije htjela, ogrezla u retro-kaljužu proizvodnje SVOJIH generala, pobjednika i poraženih, instant bogataša i vrlo realne gomile puke sirotinje, topovskog mesa nemilosrdno zasijavanog poljima i ravnicama,„šumama i gorama”, o kojima je još donedavno zajednički orgijastično pjevala na socrealističkim sletovima i otromboljenim radnim akcijama. Pisac Handke, scenarist Wendersova Neba nad Berlinom iz 1987., umjesto brončanih krila anđela sada se ponosno šepurio ratom pokorenim prostorima tzv.„Republike Srpske“, natkriljen redateljskim krilima Emira Kusturice, pod nogama vlastita brončanog lika, geste hegemonističke zahvale „za razumijevanje i podršku u najtežim vremenima“, okićen ordenjem „entiteta“ RS i uživajući u društvu „projektanata historijske božepravde”, jer je on bio i ostao, uvijek i zauvijek, na strani pravde. Svoje pravde. Nisam se želio baviti Handkeom, jer o njemu su već ispisane bezbrojne stranice, svjedočeći o ipak velikom piscu koji svojim političkim saltom s neviđenom autodestruktivnom strašću gazi vlastito djelo, oduzima važnost mnogim aspektima onoga što ga je učinilo značajnim, pa i velikim piscem, pokazujući po tko zna koji put u povijesti da veličina nečijeg djela može biti u potpunoj suprotnosti s veličinom čovjeka u njemu, odnosno da i zablude i totalna potonuća, politička, moralna, humanistička, ne isključuju književnopovijesno i civilizacijski važna djela. Georges Bataille u predgovoru knjizi Književnost i zlo, kojom sam započeo ovaj tekst, između ostaloga kaže: Književnost je nešto bitno, ili nije ništa. Zlo – jedan žestok oblik Zla – čiji izraz predstavlja književnost, ima za nas, vjerujem, suverenu vrijednost. Ali ovo gledište ne nalaže odsustvo morala, ono zahtijeva „hiper-moral“. Je li književnost danas uopće nešto bitno? Na koji način ona još uvijek može humanizirati neku ljudsku zajednicu, pojedinca uostalom?
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=