67 Boris Domagoj BILETIĆ Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA ketiranja glavni su šport, pa tako i u kulturi, pa tako i među piscima samima ili prema književnicima. Odnos Ministarstva kulture i medija prema pojedincima i nakladnicima, osim prema nekolicini povlaštenih, gotovo uvijek istih, nesustavan je, selektivan, pokazuje ili nepoznavanje teme, nečitanje, neupućenost..., ili, ne daj Bože, ideologijsku isključivost kroz sito i rešeto činovnika s naputcima odozgo. U njihovim se uredima odluke i izbori, pa makar i savjetodavnih tijela poput raznih vijeća, gube po hodnicima, zatim kancelarijama, sve dok ne dođu do stola onoga ili one koja odluke o odobrenim ili pak odbijenim programima (naslovima, knjigama, autorima, poticajima...) potpisuje osnažena jako trenutnom (osobni je to kairos, a ne Kairos) političkom moći, a prigovori se načelno ne razmatraju i ne uvažavaju, odnosno na njih čovjek neka ne očekuje odgovora, jer dočekati ga ne će. Nema elementarne kulture u ministarstvu s riječju kultura u samome nazivu: ne odgovaraju na dopise, mejlove... Ignorancija posvemašnja i posvudašnja. Elem, htio to ili ne, i pisac/književnik (ovo je dvojstvo sličnoga, a semantički ipak različitog, što nema veze ni s kakvom pripadnošću udrugama kojih nam ne manjka) uvijek je u slabijoj poziciji – ma kojoj se vlasti priklonio ili se držao postrance, ma što pisao i ma kako se javno predstavljao: jer se ne čita, jer se svaka riječ protivna srednjostrujaštvu,„novohrvatski“ nazvanom „mainstream“ (estetskome, ako ga ima, ili političkome, kojeg pak uvijek ima), dočekuje na nož, neoprostivo i kao neprijateljski čin u društvu koje više ne poznaje kritike. Ni u čemu, kao ni kriterije. Zavičajno, nacionalno i univerzalno isključuju se umjesto da se prirodno prožimlju, mnogi su tzv. kolumnisti, uz časne i rijetke iznimke, (samo)promaknuti u pisce i nedodirljivi iz svojih kolumnističkih „busija“ plaćenički rafalno udaraju po komu i po čemu god stignu, jer im se može, jer im se to masno plaća, jer su u službi, dakle služe. No, za razliku od prisilnog sluganstva našega prosječnog čovjeka s, rukom i kredom nespretno nažvrljanom, pločicom „cimer fraj“ (još malo pa i uz autoceste, a ne samo uz magistrale i seoske puteljke), ovi od naručenih člančića će tik-tak potegnuti fašizam i antifašizam, ismijavati društveni aktivizam – sumnjiv čim nije u nečijoj službi, nekontroliran partijski i stranački itd., itd. Moram se ispraviti: ideologija =„lova“, oko kojeg su se kotla i kaše okupili i u tom smislu ujedinili i „desni“ i „lijevi“ mačci, a tko u njihovu zajedničkom kolu nije i ne pleše, može mahati zastavom, grbom i s rukom ne znam gdje pjevušiti himnu. Jesam li odgovorio na naslovni upit? Naravno da nisam, nemoguće je to ukratko ili je pak posve besmisleno. Temeljne su postavke i pojmovi – demokracija, ideologija, žrtva... – obesmisleni i ispražnjeni od izvornih sadržaja, osim možda posljednje, ali i tomu su „demokrati“ doskočili. Umjesto verbalnoga delikta, nekoć formule kojom se odstranjivalo žrtve, one nepoćudne, nepodobne,„neprijatelje“ režima, partije i
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=