66 Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Boris Domagoj BILETIĆ nih ministri/ce i raznoraznih savjetnika? Živimo li doista u demokratskome društvu kada svaki izbori, lokalni ili parlamentarni svejedno, mirišu na revoluciju i vrve najnižim strastima; ne biraju se sredstva da bi se dočepalo vlasti, nema normalnih i postupnih evolucijskih mijena, instrumentalizira se prošlost i nameće se kao životno važno pitanje (npr. II. svjetski rat); manipulira se ljudima toliko da nam najbolji mladi stručnjaci (ali i manje kvalificirana i nekvalificirana radna snaga) danomice odlaze, nerijetko čitave obitelji, koje se nikad više vratiti ne će, a o prekopavanju po kantama, smetlištima i kontejnerima uzalud je više išta reći. Nemilice se udaraju porezi umirovljenicima, oporezuje se po tko zna koji put već oporezovano; na kraju mandata nitko ne pita, niti tko predočuje, što je učinjeno, što je tko konkretno učinio od obećanog četiri godine ranije; nakon gotovo 35 godina takozvane demokracije nijedni izbori dosad nisu bili „za“ nekoga i/ili nešto, nego „protiv“ nekoga/nečega... Socijalna država? Ne postoji. Pozitivne i velike vrijednosti Domovinskoga rata? Pogažene i ljudi razočarani. Uništena industrija, jedan „Uljanik“ primjerice, a da nikome dlaka s glave pala nije, ni lokalno, u Puli i Istri, ni u političkome Zagrebu. Nakraju će se i istarski kriminalci pretvorbe te uništavači svega vrijednog, posebno ljudskih sudbina, izvući umješnošću lukavih i dobro potkoženih odvjetnika. Ne možemo se prehraniti, prazni se i ode (ne samo) Slavonija zakračunatih i zadaskanih kuća koje tako više nisu domovi. Ali zato u svakom većem selu ili gradiću niču lego montažna „zdanja“ tzv. prodajnih centara sa stranom robom, benzinske crpke posijane ondje gdje trebamo vrtić i/ili školu, preko noći osvanu plastični kružni tokovi (danas „rotori“) i smisleni i besmisleni... Sve je u službi kapitala i korporacija, banaka i menadžera, tzv. tehnokratskih i političkih elita (posljednja me sintagma izbacuje iz tenisica!). Ništa nije u korist pojedinca, tzv. maloga čovjeka. Ni cijepiti narod nisu znali što brže i što učinkovitije usred neviđene planetarne pandemije. Sve nade polažu se u turizam koji, vidimo,„kihne“ sa svakim novim virusom. Sveli narod na slugansku uslužnu paničnu masu koja će budzašto kleknuti pred svakim tko dolazi s nekoliko eurića kako bi se bahatio uz„najljepše more na svijetu“. Sunce i more – ni to ne znamo više „prodavati“, a kamoli dostojanstveno. Za bilo koji praktičan poslić, u stanu primjerice, traži se majstora svijećom – nacija smo „Diogena“ moderna doba (neka mi oproste filozofi). A još da nema sve više stihijski pridošlih/pozvanih stranaca koji obavljaju poslove koje naši/„naši“ ljudi ne će... U medijskome prostoru – najutjecajnije elektroničke i pisane medije drže stranci, i/ili domaći korijena i pozadine/odgoja/uzgoja komunističkog, svakako ljevičarskog/„ljevičarskog“ kao izvršitelji, tj. djeca i unuci onih iz tzv. političkih partijskih škola doba „prvoga sina naših naroda i narodnosti“ – podjele i mržnja, etikete i eti-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=