61 Vanesa BEGIĆ NOVI KNJIŽEVNI TEKSTOVI la ruku. Utjehe, pomirenja, skrbi. Nekada se neke stvari osjećaju, predviđaju, dogode se u snovima, a ne u životu, ili suprotno. Snovi poput ižmikanog limuna. Barbike koje pobjeđuju. Isprazni snovi. Ispražnjeni. I ono Precijenjeno uvijek i iznova kao lajtmotiv, dok se ruka kojoj je pružena druga ruka sve više udaljava, kroz ljubičastu maglu, nestaje iz vidokruga, pronalazi nove dimenzije. A kiša će isprati sve. Kao mrlje akvarela po platnu, prelazeći u druge dimenzije. Sfere. Ruke. Nestaje i rađa se, neprekidno, ciklus, koroni unatoč. A ruke će se možda jednom negdje sresti. U nekoj drugoj dimenziji. U nekoj drugoj priči. Cjelini. Temi. Noveli. Filmu. Operi. Na drugi način. Ništa više nije kao prije. A možda bude drukčije. I Bolje.“ 8. (Post)koronska priča broj osam. Plavuša Krystle i crnokosa Alexis. Tako nekako, vraćajući se na najpopularniju sapunicu ‘80-ih, koja se prikazivala upravo u ovo doba, ponedjeljkom navečer. No, sraz dviju protagonistkinja, konfrontaciju, uvjetno rečeno „borbu“, život ne donosi na takvoj razini. Protagonistkinje oko nas možda jesu dobre i zle, ali definitivno nisu bogate i okružene luksuzom. I nije im glavna briga organizacija dobrotvorne zabave. Ima i nekog konkretnog dela. Neke bi možda htjele i u kasnim godinama izgledati kao Jacqueline Bouvier Kennedy Onassis, legendarne Jackie ‘O, iako Pula ostaje Pula sa svojim mentalitetom, „gabaritima“, ljudima, kontrastima, kulturama,„tapijama“ i ostalim. I, naravno, Barbikama. Koje nerijetko, želeći biti duhovite, komentiraju nešto čineći ono što bi Talijani nazvali strafalcione. Sjajno, krasno-divno-samo ljubav, vele Barbike, uz toliko emoticona, da je jednostavno... No, pustimo to sada. Nisu Alexis i Krystle, već dvije posve (ne) obične žene. Plavuši je sve fantastično, krasno, fino, divno i zna igru. Itekako da zna igru. Crnokosa ne zna igru. Uopće. Prevelike emocije. Uvijek i posvuda. I već u startu, nema igre, nema konkurencije, nema utakmice. Pa one ne bi mogle igrati ni šah. Zna se tko će pobijediti. Emocije samo zagorčavaju život. Emocije čine život. Otežavaju ga. Uljepšavaju ga. Daju mu bit. Treba znati igru. Pravila igre. Sva pravila. Životna pravila. Pravila pobjede. Pravila povlačenja. Iskoristiti utakmicu do 90. minute. I u 91. dati pobjednički gol. Ili autogol. U suzama nastaju pjesme. Najveća remek-djela nastala su u bijedi i siromaštvu. Zašto onda težiti nečemu višem? Zašto pripadati, ne pripadati, pobjeći, ostati, kreirati, negirati, pisati, analizirati, vraćati se, preispitivati odluke? Hoće li pobijediti plavuša koja zna igru ili crnokosa koja emocijama prelazi preko dva zida? Nevažno. To se nije dogodilo. To se upravo događa. Atemporalno. Nedorečeno mjesto radnje. Aorist i futur drugi uz kondicional. Možda nađu cjepivo i za emocije, ljubav, prijateljstvo...? Da bi se to očuvalo. Hmmm, nema života od sjećanja... iako je cijeli život tek sjećanje.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=