60 NOVI KNJIŽEVNI TEKSTOVI Vanesa BEGIĆ 6. (Post)koronska priča broj šest. Nema mjere, nema ravnoteže, nema via di mezzo. Sve je lijevo ili desno, crno ili bijelo, i rijetki su oni kojima je sreća poklonjena,„uručena“, koji se nisu morali izboriti na način da borba traje i traje, traje i traje, i još uvijek traje. Ništa nije naše, nitko nam ne pripada. Gibran je lijepo to dočarao, a može se odnositi i na što drugo; čitam prepjev: I vostri figli non sono figli vostri... / sono i figli e le figlie della forza stessa della Vita. / Nascono per mezzo di voi, ma non da voi. / Dimorano con voi, tuttavia non vi appartengono. / Potete dar loro il vostro amore, ma non le vostre idee. Upravo tako. Blago onima kojima je sve„divno“,„krasno“,„jako“ i „fantastično“. Blago onima koji traže mane onih koji su im najviše pomogli, a od privida fantastičnih nepostojećih realnosti ne uspijevaju razlučiti bit ljudskih osobina. A onda se „jaki/e i fantastični/e“ pretvore iz mediga Jekylla u šjora Hydea brzinom većom od Schumachera u najboljim danima. Ima ih koji misle da čitaju misli i razumiju sve, a promašili su „ceo fudbal“. Možda i nije bio nogomet, možda je bio rukomet, ili odbojka. A onda se u nekim slikovitim mjestima rađaju poete. Iz potrebe, iz duše koja je iskusila više nego što se mislilo da ikada može. Poete i poetese. Tu su i urbane jadikovke, gdje Barbike kolo vode. Neovisno o mjestu radnje. Atemporalno. Koliko knjiga ima o dresiranju pasa, američkom nogometu, leptirima, suhim kolačima, origamiju, odgoju djeteta (ufff, vide se rezultati); srušene autobusne nadstrešnice možda su plod prevelike teorije i premalo prakse, u smislu „didaktičke“... No, nema knjige„Kako prepoznati rošpiju u pet koraka?“, mušku ili žensku, svejedno. Možda prije otkriju djelotvorno cjepivo protiv korone nego recept za otkrivanje univerzalnih rošpija koje voze dvostruki slalom. A poetesa negdje piše. Druga šeće breka. Treća se pita što je sada s njim? Četvrta pokušava uspavati dijete, misleći gdje je sve dosad pogriješila. Peta misli da je sve to krasno. Prejako, nema što. A onda je tu i ono Precijenjeno. O tome svi znaju sve, a opet iznova padaju. Ne lakom ispitu. Indirektno, uzročno-posljedično, jer Precijenjeno nije samo to što jest, nego i nešto drugo. Što je pisac htio reći? Nema znaka jednakosti između pisca kao osobe i pisca kao takvog. Sve se to već dogodilo. Nekome. Negdje. Nije važno. Ne više. Neka bude sve naprosto – divno. Jako. 7. (Post)koronska priča broj sedam. Prendere a sassate tutti i sogni ancora in volo. Mjesto radnje: svugdje i nigdje. Vrijeme radnje: atemporalno, od pračovjeka do korona-čovjeka. Možda je bilo tako, a možda i nije. Tko će ga znati.„Ovi stihovi najbolje dočaravaju stanje i (z)bivanje. Utopiju. Distopiju. Neshvaćene poete. Poete koji ne shvaćaju. (Ne)prilagođene. Prilagoditi se komu ili čemu? Zašto? M. je davno pruži-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=