46 NOVI KNJIŽEVNI TEKSTOVI Mate ĆURIĆ – Ma šta da ti kažem... Većina ih je bila oduševljena, neki su stariji prepričavali da su njihovi očevi u doba fašizma i Mussolinija tako stavljali krišom hrvatsku zastavu na kuću ili prozore. A bilo i onih koji su uvijek iz nekoga razloga ispred crkve, nikada u njoj, pa su gunđali i negodovali: da je to izazivanje u ionako naelektriziranim vremenima, da stvar neće samo tako proći... pa do onoga uobičajenog – koje je polje na grbu pravo, a koje nije? A znaš koji su to – oni koji su cijeli život služili i opsluživali Velikog sina koji je preko na Brijunima uživao u socijalističkoj raskoši – zaključi Martin sve okrećući se ne bi li bio siguran da što nije preglasno rekao. – O kojim dečkima u crkvi govoriš? – poticao ga je Petar. – Znaš oni koji su dolje u kampu bivše Partijske škole i tamo već neko vrijeme borave. I spremaju se... – prošaptao je primičući glavu Petru. Svi su ih gledali s divljenjem i ponosom kako su se držali na misi, kako su pjevali, a čulo se šaputanje – da blago njihovim majkama kad imaju takvu djecu. Dobro, bilo je i onih koji su odjednom otkrili vjeru i crkvu pa se od takvih nije moglo doći do oltara... Petar se dosjetio tko su zagonetni mladići i odakle zastava. Dan prije, za dosadnog popodneva prije večernjeg ljetnog šušura, kao i obično bio je kod Toma u kafiću. Ušla je grupa u neobuzdanu mladenačkom zanosu. Došli su, naravno, na piće, ali i na biljar, jedini u mjestu. Primijeti kada je Tom dao znak konobarici neka dečke počasti, što je značilo – dok su tu, sve je otvoreno. Bila su to vremena posebnog zanosa, bar za one koji su toliko čeznuli za svojom domovinom, a kada se ona konačno pojavila na vidiku, znali su da je čeka veliko iskušenje. I tako, uz piće i biljar, stvoreno je povjerenje, a na odlasku netko je zatražio hrvatsku zastavu koja tada bila rijedak suvenir. Tom je gore iz stana donio svoju, koju je čuvao kao relikviju jer je njome oduševljen mahao na Prvome saboru, i poklonio je dečkima. Tako je zastava završila na zvoniku. Sve je nekako povezano; nema dotadašnjih prepreka i skrivanja, a opet se neka čudna nada nadvila nad zabrinutim glavama onih koji su slutili da neće sve tako lako proći. Petar se toga ponedjeljka popodne spustio od Arene dolje do Korza, do kafića oko kojega se okupljalo najviše ljudi, a tek otvorena terasa bila je idealno mjesto za promatranje života, onoga pravog pulsiranja grada. Prilazeći kafiću, primijeti kako mu ususret dolaze oni veseli momci s biljara, ovaj put obučeni kao da odlaze na izlet, a ne u ljetnu šetnju. Susret je bio onako – ...Ej, Bog, jučer smo se vidjeli, zar ne? Petar pokuša dokučiti tko je bio junak sa zastavom, a svi oko njega samo su se slatko smijali. Bilo je to vrijeme bez imena i prezimena, kao da se tako štitilo one koji su preko noći postajali stupovi nove države. Čekaju autobus i kreću za Slavoniju, u Vukovar. Poziv na piće, naravno, nitko nije odbio. Teško je bilo ne zamijetiti ovu mladost u ljetnoj vrevi, a posebno dva vesela Zagorca koji su se okretali za turistkinjama i plamen svojih želja dobacivali iz nevinih očiju. Tek si po naglascima mogao odredi-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=