37 Davor GUSIĆ NOVI KNJIŽEVNI TEKSTOVI ANA: (Sebi u bradu.) Ne gledam ja mukte po cili dan meksičke sapunice. Šta san mu sve „udrobila“, ne bi mu ovo izrekle ni Felisidad, ni Soledad. DESETI PRIZOR (Čuje se biranje broja na mobitelu.) ANTIĆ, MIRO (Zvoni mobitel.) ANTIĆ: Molim? MIRO: Miro je. ANTIĆ: E, rodijače. Ajde požuri reć to šta imaš, Izmir mi je na drugoj liniji. MIRO: Poruči ti Izmiru da pričeka jer ti rodijak Miro sve šta se dogodilo mora natenane ispričat. ANTIĆ: Da čujem, kako stvari stoje? MIRO: Tolko dobro, da ne mogu bolje. ANTIĆ: Govori, Izmir može pričekat! MIRO: Naše selo i još tri sela okolo, olajavaju mene, ženu mi i ćaću. Mi smo im glavna i jedina tema. Biserka i Bosiljka su ne kasneći ni minute sve„prositale i prorešetale“ po selu tako da su mi se, već uru vrimena nakon njihova odlaska iz kuće, svi u gostijoni smijali u lice i sprdali na moj račun. Jale je čuja da san pritija da ću ubit i ćaću mi i ženu jer san ih „uvatija u krevetu“, pa mi je ponudija pištolj. Ja san, naravno, to odbija, ali san, amo reć, ka popišan otiša ća iz lokala. A Ana se išla ispovidit fra Jozi, ali je ovaj nije ni pušća u crkvu. Nako mu je s nogu „udrobila“ da san stalno pijan, da je tučem i da ne obavljam s njom „one stvari“, pa san je skoro pa ja otra u ćaćinu mi postelju. Još mu je rekla da će se razvest od mene i udat se za ćaću mi! ANTIĆ: (Oduševljen je.) Dobri ste, dobri! Slušaj... MIRO: (Prekine ga.) To nije sve. Jutros je na uranku došla Anina mater i dicu nam odvela k sebi u Sinj. Rič nije progovorila ni s njom, ni sa mnom. Čin je otišla, ja san uzeja„kuver“ u ruku i„oša ležat“ u staru kuću. Ana mi je s balkona odmirila od šake do lakta, a pola me sela gledalo kako se iseljavam! ANTIĆ: To! To! Dobri ste! Dobri!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=