28 NOVI KNJIŽEVNI TEKSTOVI Davor GUSIĆ ANTIĆ: Sad se ti ponavljaš. Računica ti je jednostavna. Turčin na umoru oženi cure od osamnaest-devetnaest godina, pa ti računaj koliko tim udovicama Švabo još godina mora slat „pensiju“ na Bospor ili u Anadoliju. MIRO: A ja bi reka još barem pedeset-šezdeset godina. ANTIĆ: Tako je. A kako će se Turci među sobom raskusurat, to je na njima. MIRO: (Pametno zaključi.) Moja je žena malo starija, ali bi i ona „potezala“ ćaćinu mi mirovinu bar još trideset-trideset pet godina. ANTIĆ: Počeja ti je mozak radit, a oči ti se otvarat. MIRO: A šta ako Švabe otkriju prevaru? ANTIĆ: Švabe ti se strogo drže svog zakona i misle o sebi da su nepogrešivi. Ako i otkriju prevaru, prvo će rješavat Turke, Srbe, ove naše u Hercegovini i sve ostale izvan Europske Unije, pa tek na kraju tebe. I molim te, nemoj mi ih ti žalit. Siti se samo koliko se ljudi iz naših krajeva vratilo iz Njemačke u sanducima. Pola njih je tamo radilo na crno, pa su im obitelji ostale nigdi. I bez mirovine i bez odštete! A Švabe su se sve ove godine vješto pretvarale da ne znaju da su im pola države izgradili radnici koji su radili bez papira. Siti se šta ti je ćaća radija u Njemačkoj. Miner nije lako bit ni u nas, a kamo li tamo. Di je tvoj ćaća stavlja glavu, Švabe nisu tile stavit ni nogu. Koliko god da im uzmu Turci ili mi, opet će im ostat puno i previše. (Napravi kratku stanku.) Ti razmisli, pa odluči. MIRO: Bojim se da moja žena na to neće pristat. ANTIĆ: Ako joj sve dobro i potanko objasniš, ka ja tebi, oće. MIRO: Dobro. Kažimo da pristanemo, koliko bi to vremenski trajalo od razvoda do vinčanja? ANTIĆ: Najviše sedam dana. To sve ja i moji ljudi rješavamo. MIRO: A koliko bi sve to koštalo? ANTIĆ: Pet tisuća eura. MIRO: Bogami rođo, nisi jeftin. ANTIĆ: Velik je hranidbeni lanac, Miro. Suci, matičari, popovi, pisari, odvjetnici. Sve njih triba namirit. Kad zaobilaziš zakon i preskačeš prepreke, to košta. Ako pristaneš, meni ćeš dat samo pršut od dvi godine, a ostalo iđe njima.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=