27 Davor GUSIĆ NOVI KNJIŽEVNI TEKSTOVI ANTIĆ: Dajem savjete ženama odnosno nevjestama kako će se razvest od svojih muževa i udat za svoga svekra, pa tako nastavit „primat“ njegovu njemačku mirovinu. MIRO: (Guta knedlu, zabezeknut je.) Ma, ti si poludija! Zar to može bit?! Kaži mi da me ne zajebaješ! ANTIĆ: Šta ti misliš, zajebajem li te? MIRO: Nisi. Samo ne razumin kako čovik dozvoli ženi da se razvede od njega i uda mu se za ćaću?! Ja bi svoju ubija! ANTIĆ: (Nasmije se.) Ti bi svoju ubija, a oni „ gori“ svoje potiču da to naprave. Zbog obostranog interesa, naravno. Sve za njemačku mirovinu. Sve. (Digne glas.) Ne bleji u mene! (Opet se utiša.) Slušaj ovo. U istoj su situaciji ka i ti. Kad im ćaće umru ostat će bez njemačkih mirovina, pa će i oni morat počet štogod radit, a radnih navika nemaju jer nikad ništa nisu radili. Zato su ljudi prst na čelo stavili, dobro promislili, pa da ih događaji ne prestignu, lipo su se„okrenuli“ i našli dobrog savjetnika koji ih je uputija u materiju i objasnija im šta će i kako će dalje. MIRO: To oće reć da su tebe našli? ANTIĆ: Pravo za pravo, naša san ja njih, ali sve ti se to svodi na isto. (Duboko udahne.) A para kapi li kapi, a mobitel mi ne prestaje zvonit. Radim i svetkom i petkom od nula do dvadeset četiri. Ka da san Japanac, a ne Hrvat. MIRO: I ti bi da moja žena i ja „učinimo“ isto? ANTIĆ: Ništa ja ne bi. Ja tebi govorim šta bi tribalo napravit, a šta ćete vi odlučit, to je na vama. MIRO: I tebi svaki đava pada na pamet. Kako si se samo toga domislija? ANTIĆ: To su Turci izmislili, a ne ja. Ja san samo izmijenija i prilagodija priču za naše uvjete. MIRO: Turci? ANTIĆ: E, Turci. I oni su ti se sad modernizirali, pa imaju samo jednu ženu. Ali kad je ovakva stvar u pitanju, site se da imaju pravo na njih četiri, pa na samrtnoj postelji odjedanput još tri vinčaju. Sve za njemačku mirovinu. MIRO: Ja ne mogu virovat da to može bit.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=