25 Davor GUSIĆ NOVI KNJIŽEVNI TEKSTOVI MIRO: Šta se ti smiješ? I ti si osmi ponavlja! JALE: Ja san ga ponavlja i uspješno ponovija, a ti si jedini u selu, a bogami i malo dalje, koji je osmi završija, a da ga nije ni pohađa. Kad si završija sedmi ima si već sedamnaest godina, pa su ti i osmi automatski priznali! Je li bilo tako, Antiću? ANTIĆ: Je, bilo je. Zakon je bija na Mirovoj strani. U ono doba se osnovnu školu moralo završit najkasnije u tim godinama. (Obojica se nasmiju.) Jale, natoči sebi šta piješ, meni ulij ono moje, a šta ćeš ti Miro? MIRO: Pivu. ANTIĆ: Jale, čuja si? JALE: Jesan. (Čuje se lupkanje čaša i flaša po šanku.) ANTIĆ: Miro, pridruži mi se u separeu. Nećemo se oblokavat za šankom. Tija bi s tobom ozbiljno popričat. TREĆI PRIZOR (U separeu u seoskoj krčmi.) MIRO, ANTIĆ (Razgovaraju ispod glasa.) ANTIĆ: Čuja san da ti je ćaća slabo? MIRO: Je, ne znam oće li dočekat idući misec. ANTIĆ: Ne ljuti se na mene. Ja bi ga doša povirit, ali od bolesti i takvih situacija bižin ka vrag od tamjana. MIRO: Ne zamjeram ti. I ja sam takav. Da mi nema žene, ne znam šta bi. ANTIĆ: Šta ćeš kad ti ćaća umre? Onda će ti bit svršeno sa životom na visokoj nozi! MIRO: Ma kakvoj visokoj nozi?! Krpin kraj s krajem. ANTIĆ: Ajde, nemoj meni muljat. Svoji smo. Ne živiš ti od svoje loše plaće koju dobivaš u firmi koja samo šta nije otišla u stečaj. I ti i žena ti i dica i ćaća živite od njegove njemačke „pensije“. I za naše prilike dobro živite.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=