21 Zorica RADAKOVIĆ NOVI KNJIŽEVNI TEKSTOVI Dakle, ne treba mi ona, vibracijska bušilica, dok imam nju. (Emotivna pauza.) Ona okreće brda u doline sanja, ispunjenja, obećanja. Ona je moja, što ne laže. Ona je moja, njena sam. Vrlo je jaka. Volja, kreacija. Tako, da je se ne bojim. Između nas je razumsko odstojanje, lijepo kao i bliskost. Nadziremo i stvarnost, onu što se stvarnošću glasno zove. Refabuliramo je. I ona nas. Ne može ona bez nas. Ispreplićemo se u strastvenoj moralnosti, očovječenju sveg čovjekolikog i nadočovječenju zatečenog. Zajedno pulsiramo, kao stalno sada, nada pred ostvarenje. Ona me možda zavodi u protuslovlja. Ona je možda nečija tuđa. Ona me sanja i smije se, ispunjava me i obećava. Da mi se čini. I da sam sigurna. I da hoću. I hoću, i hoću. Multipotentnost, multiracionalnost U eteru vrvi od signala; kome što šaljemo, od koga što primamo, što uzvraćamo, tko je kome klijent, suradnik, mogući supatnik, što imamo kad ništa nemamo, čemu smo vjerni, što je postojano, iz čega gubimo? Čula da je beskraj nula, je li to točno? Evo, evo: ponoć se bori protiv noći, zora protiv jutra, svi – bili prezaposleni, prezamišljeni, nezaposleni, prazni, bez planova, očajni, optuženi, buntovni, ljubljeni, neljubljeni, nečim opsjednuti – svi će u nekom trenutku pobijediti, danas će u nekom času sutra slijediti, sve će biti u redu, od dvadeset i četiri do nule u zraku će biti kule, u njih ulazit će se bez karata, i sve će bliještati bez zlata, da, da – zanos neumorno puni sve odreda čaše: ljudi, i nebo je naše, ne treba nam euforija, dolje svaka utopija! Slobode nema – nama se vlada time što nam se daje nada! Nama se vlada kroz osjećaj slobode iz kojeg obveza grize zubima savjesti i progriza nas
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=