200 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ivan BOŠKOVIĆ istom strašću i znanjem portretira London, Veneciju, München i Sankrt Peterburg. Polazeći od Mumfordove misli da su gradovi trajniji od njihovih građevina te da ih nije moguće tumačiti (samo) urbanističkim rječnikom, u gradovima Žmegač otkriva znakove i sadržaje koji zrcale njihovu trajnost i neponovljivost, koji materijalno preobražavaju u duhovni kapital ljudske memorije. U portretiranju navedenih gradova do izražaja su došle sve osobine piščeve eruditske kulture: vrsno poznavanje arhitekture i urbanizma, kulture i umjetničkih praksa, politika i ideologija, znanstvenih postignuća, pa i društvene svakodnevice... Bez navedenih uvida i znanja nije moguće razumijevati razvoj gradova i njihov utjecaj na društvenu svijest, jednako ni brojne činjenice upisane u temelje naše nacionalne identifikacije i predstavljanja. U složenim procesima hrvatske nacionalne osviještenosti nije moguće ne spomenuti možda i presudne utjecaje pariških duhovnih stremljenja, bečke secesije i praške škole, berlinske glazbe i brojnih pisaca koji su poticajno djelovali na razvoj gradova, njihovu društvenu svijest, također na našu kulturu i društvenu svijest. Iz istoga motrišta Žmegač portretira druge gradove, uvijek ističući duh i kulturu koji prostor čine duhovnim zavičajem obrazovana (europskog) čovjeka. I u ostalim Žmegačevim knjigama mnoštvo je rasutih vinjeta o gradovima, npr. o Amsterdamu, Budimpešti, Frankfurtu i gradu „mitskih dimenzija“ Salzburgu, kojima pridružuje gradove svoga djetinjstva, ne manje značajne u vlastitu životu. U Kulturološkom kvartetu to je najprije Osijek, iz kojega su autorove uspomene prepune nostalgije na davne dane, gimnazijsko školovanje, profesore, prijatelje, mladenačke zgode i nezgode, obilje slika, dojmova, raspoloženja, podsjećanja na predstave, glazbeni život i zbivanja... Osim grada na Dravi sa starom Tvrđom, među gradove s posebnim utjecajem Žmegač izdvaja Slatinu i njemački Göttingen. I dok rodni grad u autorovoj svijesti ima snagu „mitskog prostranstva“, školovanje u Göttingenu formativno je odredilo njegovu budućnost s glazbom kao dubinskom životnom legitimacijom. U zapisima su mjesto našli đurđenovački i virovitički dani, zapamćeni u slikama trajnih prijateljstava, događaja i neumrlih doživljaja, knjiga i pisaca koje je čitao (Rilke, Roth, Zweig, Kafka i dr.), uvijek s glazbenom pozadinom u okviru. O glazbi Žmegač pobliže piše u poglavlju Glazba, koje uokviruju impresije o Beethovenu, Bjelinskom, Tajčeviću, Kelemenu, Šuleku i dr. Posljednja tri zapisa posvećena su osjetilima i kulturi, suvremenim mitovima i imagologiji. U prvome progovara o nadi i strahu koje izaziva robotizacija i kibernetika, pitajući se hoće li u takvom „novom vrlom svijetu“ biti mjesta za čovjekove osjećaje ili će osjetilnost posve otupjeti. Drugi pak članak poticaj je za razumijevanje mitologija današnjega svijeta među kojima su„selfiji“, uvjerenje u tehnološki napredak, mit o muškosti oličen u„orgijanju bradama“, potom mit „regulacije svega i svačega“ te umreženost suvremenim tehnologijama komunikacije. Razmatranje o perspektivama iz kojih nas doživljava-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=