20 NOVI KNJIŽEVNI TEKSTOVI Zorica RADAKOVIĆ Mučno mi je od pogleda na brda i doline sitnih interesa, gdje su velike zablude ili zablude o velikom (duhu, događaju, poslu) koji će promijeniti pogled i izbrisati mučninu? Još malo, i žurim na žur mjesečara gdje će možda biti i jagoda i ruža mjesečarki. Još malo, dok namjestim srce, pronađem snagu, još malo! Još malo i – ... Gle, prilazi mi čovjek i kaže: oprosti, zašto ti o meni misliš to i to? Zašto me trga iz misli? Sad kad mi je usredotočiti se? Ući i proći kroz tišinu i stati pred njih. Da. Oni će različito tumačiti (razliku između kupinovog i kupidovog vina), oni će vrištati pod bombama u katakombama... Oni, ne ja! Ja – ne! Ne vrištim! Tek tražim da prestane žamor, iznenadna trema, pa da pričam, pametujem, (opće)poznatome budem bliska! Hoću toliko toga smetnuti s uma, i hoću, žurim! Iako je pogrešno. Ili smiješno. Igrati se s nezadrživim vremenom. Volja, kreacija, refabulacija Bio sam slijep, dali ste mi vidjeti, bio sam gluh, dali ste mi... Što? Ne čujem: što to? I, tko to? I zašto svako zašto nema svoje zato? I što reći na to? Vibracijskom bušilicom da načinim rupu kroz nebeski beton? Iza kojeg je tron s kojeg se s nama slobodno vlada? Pažnja, pažnja: ovo je metafora, ovo je metafora! Dragi moji svega željni i ogorčeni slušači, čitači, nema trona, nema betona, nema neba, tko je ikad vidio nebo? (Nebo je vlastito čelo kao granica.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=