199 Ivan BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI borgesovce i Antologija hrvatske fantastične proze i slikarstva, još nije preveden Uvod u fantastičnu književnost Tzvetana Todorova, a trebao bi biti. Slično je s knjigom Povijest europskoga mentaliteta urednika, austrijskoga profesora srednjovjekovlja Petera Dinzelbachera, o mentalitetu kao „načinu mišljenja, navika, reagiranja, općih obilježja temperamenta ili ‹ćudi› nekoga naroda, etničke skupine, društvene grupe ili pojedinca“, kako ga definira Hrvatska enciklopedija. Objašnjavajući fenomene fantastike i mentaliteta, navedene su knjige, veli Žmegač, znakovi/fenomeni koji osvjetljavaju i naš društveni trenutak. Pseudonimi su raširena pojava u europskoj povijesti. Podsjećajući na Mitrovichev alias Šehovićev slučaj i njegove povijesne romane, Žmegač u njima, prema Nemecovim riječima, prepoznaje dio „postmoderne igre s identitetom“, usput podastirući malu tipologiju mogućih „skrivanja“, ponajprije svojstvenu književnosti. Pišući i sȃm o Mitrovichevim romanima, zacijelo ponajboljima u opusa toga pisca, tadašnji moj urednik uzviknut će:„Pisci – izmišljajte se!“, aludirajući ne to kako je promjena identiteta iznjedrila djela značajnija od prethodnih istog autora. U zapisima se Žmegač osvrće na dramu Stolice kao primjerak teatra apsurda/apsurdnog teatra, potom na početke detektivskoga romana, piše o Miroslavu Krleži i Matici hrvatskoj s povodom u romanu Tri kavalira gospodjice Melanije, jedinome autorovu djelu tiskanom u najuglednijoj nacionalnoj instituciji. Pojava sve većega broja bicikala u našoj zbilji, čiji je broj potaknut ekološkim i političkim pobudama, Žmegača će potaknuti na reminiscenciju o prometalu koje „otvara nove stranice u povijesti ljudskog i materijalnog iskustva“, ali i o automobilu koji je na velika vrata književnosti ušao u djelima književnih velikana. Jedan od njih, veliki Tin, potaknuo je prilog o boemi i „književnom proletarijatu“ kao prvorazrednom književnom/umjetničkom i duhovnom stanju u čiju se bogatu historiju naš velikan, ističe se s ponosom, upisao kao „jedan od najvećih boema-pjesnika na europskoj razini“. Osvrnuo se Žmegač na artificijelnost, uokvirujući svoju refleksiju o bogatoj povijesti Wildeovim riječima da je„prva obveza u životu biti što je moguće više artificijelan“, dok drugu obvezu „dosad još nitko nije ustanovio“. Obvezujuća kulturološka obaviještenost svojstvena je autorovim člancima o književnosti i tehnici, o godini 1922. kao jedinstvenoj i prema „mjerilu inovativnih, sugestivnih pa i krajnje prevratničkih djela bez premca u stvaralaštvu dvadesetog stoljeća“, s Pirandellom, Valéryem, Proustom, Mannom, Rilkeom, Joyceom, Kafkom, Hašekom, Bennom, Eliotom i Ahmatovom..., o staromodnosti, postmodernosti, književnim kategorijama, modernim bajkama... Gradovi su, bez sumnje, Žmegačeva velika tema. Nakon što je najprije istaknuo kulturološke obzore četiriju velikih europskih gradova (Pariz, Beč, Prag, Berlin) i njihovo značenje u oblikovanju europske kulture i svekolike duhovnosti, Žmegač
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=