198 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ivan BOŠKOVIĆ na Vijenca od 2018. do 2022. Premda je autor izabrao tekstove i osmislio strukturu rukopisa, smrt koja je bila brža onemogućila je da se knjiga objavi. Dodavši joj nekoliko najintimnijih zapisa (Moji nastavnici, Slatinski crteži, Virovitički davni dani i Đurđenovačke godine), autorovi su nasljednici, kako stoji u napomeni, ustupanjem prava omogućili da se tekstovi oknjiže i tako javnosti predstave (posve) intimno lice Žmegačeve iznimne zadužbine! Po svojim žanrovskim svojstvima Kulturološki je kvartet zbirka eseja, feljtona, memoarskih podsjećanja, kozerija, nostalgijama natopljenih vinjeta, lirskih intonacija i gotovo usputnih zapisa, svojevrsno presjecište autorovih polivalentnih preokupacija. Djetinjstvo i odrastanje u njima su protkani obiljem doživljaja, sjećanjima na prijatelje, školovanje, intimu, na selidbe obitelji i mijenjanje sredina, s refleksijama o glazbi koju je svirao i koju je volio, knjigama koje je čitao i koje su (presudno) na nj utjecale, na jezike kojima je govorio, na gradove – naše i tuđe – u kojima se školovao, boravio, duhovno se i znanstveno profilirao i sl. Ta su sjećanja i emocije toliko duboke da nisu dopuštali da ih zaguše autorova učenost i svakovrsna znanja. Za razliku od ostalih naslova, od kojih sam neke spomenuo, u ovoj je knjizi osobito naglašeno autorovo prvo, autobiografsko lice, koliko god isticao da ne voli niti želi pisati autobiografiju. Štoviše, umjesto činjenica i podataka, na koje se njegovo pisanje oslanja, Žmegač svjesno dopušta da doživljaji, sjećanja, nostalgije, osjećaji i emocije grade zavodljivost njegova pričanja. U poglavlju Književnost Žmegač piše o slučaju u književnosti, motivu voća u književnosti i slikarstvu, o preobrazbama noći, trivijalnoj književnosti („koja živi dugo i ne živi loše“), kurikularnoj reformi i književnoj tradiciji („koja svakom naraštaju naobraženih čitatelja mora dokazati svoju živost“), o pitanjima književnoga kanona i antikanona, o vlastitoj lektiri u kojoj, među brojnim imenima, izdvaja N. Fabrija i njegovu Orfejevu djecu gdje „progovara velik književnik i usto izvanredan erudit“. Uz njega spominje i Debussyeve nedovoljno poznate glazbene kritike, potom Bunjina, knjige B. Ćosića, Hrabala, Borgesa... Podatak da je na Frankfurtskom sajmu knjiga bilo predstavljeno više od sto pedeset autobiografskih knjiga, Žmegača je potaknuo da pogovori o autobiografijama, čemu je posvetio i prilog u SMS esejima, otkrivajući da „pripada vrsti ljudi koji se djelomice samo nejasno sjećaju događaja koji su ključni u pedantnom predočavanju“ te da mu je bliži „memorijski impresionizam“ s letimičnim dojmovima! Nije manje intrigantan Žmegačev zapis o odnosu između europskoga i američkoga filma, poticajan za dublje razumijevanje različitih filmskih filozofija i kultura. U jednome zapisu Žmegač podsjeća na dvije knjige koje su zavrijedile biti prevedene na hrvatski jezik. Premda je zanimanje za tradiciju fantastike u našoj književnoj kulturi itekako (bilo) živo, o čemu svjedoče Donat-Zidićev Astrolab za hrvatske
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=