197 Ivan BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI ževnog i civilizacijskog kruga, a ne tek njegovom periferijom kako nas ponegdje još uvijek doživljavaju. Premda se danas mnogi pozivaju na autoritet profesora Žmegača u brojnim temama književnosti, glazbe, filozofije i kulturologije, dijelom i zato kako bi vlastitoj ulozi priskrbili značajniji trag, na moj osvrt profesor je uzvratio pismom koje je, moram priznati, itekako godilo mojemu autsajderskom položaju u (književnoj) provinciji. Pregršt zahvalnih riječi, za koje sam uvjeren da nisu bile tek kurtoazna gesta, bile su potpora mojim nastojanjima da mnoge knjige ne ostanu tek izdavačke, nego da budu i kulturološke činjenice. Prigodu da se profesoru odužim dočekao sam desetak godina kasnije, kada sam s njim dijelio članstvo u Odboru i povjerenstvu Nagrade Fonda Miroslava Krleže. Premda s profesorom nisam prijateljevao, ti su susreti i druženja, i danas vjerujem, bili više od srdačne kolegijalnosti! Desetak knjiga koje su potom uslijedile višekratno sam čitao, iako o njima nisam pisao. Štoviše, pojedina sam poglavlja predavao studentima, poglavito ona o sintezi njemačke kulture i duha Od Bacha do Bauhausa, o Bečkoj moderni koja je poticajno utjecala na razvoj našega kulturnog modernizma, kako u književnosti tako i u glazbi te u graditeljstvu. Potom o Prošlosti i budućnosti 20. stoljeća, Književnim protusvjetovima, koje je djelo (za koje sam sastavio obrazloženje nagrade) napisao zajedno s N. Batušićem i Z. Kravarom, o Vrhunskim europskim romanima, kulturološkim obzorima Četiri europska grada i Portretima gradova (London, Venecija, München i Sankt Peterburg). Fabrijeva knjiga Maestro i njegov šegrt potakla me na čitanje knjige Majstori europske glazbe, koja bjelodani da je glazba, uz književnost, najdublje lice Žmegačeve strasne kreativnosti i erudicije. Počesto je isticano da Žmegač ide u red rijetkih intelektualaca, pa utoliko i dragocjenijih, koji se nisu libili pisati za novine i pojavljivati u medijima. Poput istinskih europskih velikana, svojom je obvezom i dužnošću smatrao vlastita razmišljanja podijeliti s najširom javnošću. Ne pretendirajući na pravorijek, držao je da njegov glas može pripomoći dubljemu razumijevanju izazova svakodnevice i svijeta kao zajedničke sudbine. Činio je to ležerno i nepreuzetno, slobodnije i bez znanstvene strogosti, ne skrivajući da to radi iskreno i s osjećajem zahvalnosti za radosti života, kao što je to slučaj sa SMS esejima čiji je diskurs uzdigao do razine dominantne spisateljske strategije naše, od vrijednostī ispražnjene, stvarnosti. Na predstavljanju tih kratkih esejističkih štikleca, autorov veliki prijatelj K. Nemec napisao je da „bojama, zvukovima i mirisima“, Žmegačevim riječima „estetikom osjeta“, urastaju u njegovo djetinjstvo, koje je izvorište i najnovije, nakon autorove smrti objavljene, knjige Kulturološki kvartet. Sastavljena od četiri dijela: Književnost, Gradovi, Glazba i Opće kulturološke teme, knjiga sadrži raznorodne tekstove koje je autor objavljivao na stranicama Matiči-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=