192 ZAVIČAJ Stipan TROGRLIĆ Suočen sa sve otvorenijim i bezobzirnijim napadima lokalnih fašista, Božo Milanović se iz rodne Kringe, na preporuku biskupa Santina, sklonio u Trst. Tu je, u vremenu progona, od 1929. i zabrane svega hrvatskog, putem Društva sv. Mohora za Istru, koje je pred vlastima bilo prijavljeno kao bratovština, iz godine u godinu izdavao pučki kalendar Danicu, tiskao moliotvenike i druge knjige vjerskoga i poučno-moralnoga sadržaja. Iz Trsta su ta izdanja raznim ilegalnim kanalima dolazila do župnika, a ovi su ih, uz veliki rizik da budu optuženi za „slavensku propagandu“, dijelili župljanima. Tako je narod dobivao štivo na svome jeziku, iz novih izdanja Dobrilina molitvenika Otče, budi volja tvoja na svome jeziku razgovarao sa svojim Bogom i s vjerom u bolja vremena, okupljen oko svojih svećenika, još jače nego u austrijsko vrijeme, izdržavao tegobe fašističkoga režima. 3.3. Pod zvijezdom petokrakom Modus vivendi između hrvatskoga svećenstva u Istri i nove tzv.„narodne vlasti“, uspostavljen potpisivanjem sporazuma između Bože Milanovića, kao neformalnog svećeničkoga vođe, i predstavnika te vlasti 16. srpnja 1945., nije uklonio nepovjerenje komunističke vlasti prema svećenstvu kao ideološkome protivniku. Iz komunističke ideološke matrice stalno je stvarano nepovjerenje prema„službenicima Svetoga“ kao unutrašnjim neprijateljima koji u sprezi s Vatikanom, kao vanjskim neprijateljem, nastoje potkopati društveni poredak i državnu vlast. Prema vani se stvara idilična slika o odnosima Crkve i države. Svećenici pozdravljaju narod sa svečano uređenih govornica na kojima se, uz talijanske i jugoslavenske zastave sa zvijezdama petokrakama kao simbolima nove stvarnosti, neizostavno nalaze slike „drugova“ Staljina i Tita. Znak otvorenosti vlasti prema vjeri bilo je sudjelovnje lokalnih moćnika na Tijelovskim procesijama. Ova idilična ikonografija nije mogla prekriti zbilju u kojoj su se događali napadi na Crkvu i njezine službenike. Na seoskim skupovima protiv vjere se govori otvoreno i bezobzirno, svećenicima se prijeti likvidacijom čim se definira granica prema Italiji, prisluškuju se i uhode osobe koje odlaze u crkvu, a omladinci se potajno i prisilno upisuju u SKOJ. Vjernici-laici boje se braniti svoje uvjerenje zbog straha da ne budu proglašeni reakcijom. Pritisnuta povijesnom nuždom, a ne uvjerenjem da čini dobro, narodna vlast dala je određeni prostor za djelovanje Crkve, pod uvjetom da hrvatsko svećenstvo i formalno pruži podršku toj vlasti. Samom svećenstvu predvođenom B. Milanovićem izjava podrške nije bila teška, jer je nacionalno-politički cilj NOP-a – ujedinjenje Istre s maticom Hrvatskom – bio i njihov cilj. U značajne „koncesije“ vlasti prema Crkvi svakako je išlo obećanje, a kasnije i ostvarenje, sljedećih crkvenih zahtjeva:
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=