190 ZAVIČAJ Stipan TROGRLIĆ Tomizzin don Stipe na živ i plastičan način svojim sunarodnjacima govori o njihovu nacionalnom identitetu: „Vi Kozlovići ste Hrvati iz Čepića, ima tamo gore još takvih obitelji. Vi Juriševići, vi Jugovci, zar vam ništa ne govori vaše prezime? Čak je i Radovane uvjeravao da je njihov starješina došao iz Dalmacije da ne bi svog Boga morao prodati za turskoga, budući da je poklonicima umjetnosti dobro bio poznat Radovan koji je isklesao kipove Adama i Eve za kipove katedrale u Trogiru i Šibeniku. Pred Lazarićima, nekadašnjim grofovima kaštela Budve, s jednim pretkom koji se istakao u križarskim ratovima, a sada spalim na vlasnika stoke, listao je glagoljski misal pronađen u njihovoj kapelici“. Drugi znak vremena u doba austrijske uprave bilo je pitanje odnosa prema liberalizmu i socijalizmu. I dok je brojnija grupacija svećenika vjerna Dobrilinu tzv. konzervativnom liberalizmu, u ime „narodne sloge“, nastojala uspostaviti mostove i održati kontakte s onima koji se baš u svemu nisu slagali s njima, svećenici izrasli iz Mahnićeva HKPI-a suradnju s neistomišljenicima smatrali su strateškim, a ne taktičkim pitanjem. Svi koji nisu s nama, isticali su Mahnićeve pristaše, protiv nas su. Duh tolerancije smatrali su sinkretizmom iza kojeg ne stoji zdrav kršćanski duh, nego osobne veze i prijateljstva. Iz današnje perspektive teško je prosuđivati koja je od ove dviju skupina bila u pravu. Neosporno je, međutim, da su i one dokaz crkvenoga pluralizma. Isključivost istarskoga hrvatskog svećenstva prema socijalističkim idejama bila je s jedne strane posljedica instrukcije Svete Stolice prema kojoj se socijalizam tretira kao krivovjerje, hereza, a s druge strane neposrednog susreta sa socijalističkim nastupima, praksom obilježenom neredima i radikalnim protuvjerskim stavom. I na kraju treći znak vremena bilo je socijalno pitanje. Osjetljivost hrvatskoga svećenstva u Istri na socijalno pitanje bilo je, najvećim dijelom, posljedica njihova podrijetla. Kao seljački sinovi dobro su, na vlastitoj koži, osjetili siromaštvo i bijedu koja ubija tijelo, ali jednako uništava dušu. Kasnije će – vrativši se kao školovani ljudi u svijet s kojim su za vrijeme višegodišnjega školovanja imali kontakt samo tijekom praznika, suočivši se s osiromašenjem i propadanjem toga svijeta, što je bilo izazvano prodorom liberalnoga kapitalizma – na razne načine nastojati zaliječiti socijalne rane. U konkretno-praktičnom angažmanu na socijalnom polju najdalje je otišao krug svećenika (i laika) koji su podržavali kršćansko-socijalnu orijentaciju biskupa Mahnića i njegov program predstavljen na stranicama Pučkoga prijatelja, poučnogospodarskoga lista.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=