19 Zorica RADAKOVIĆ NOVI KNJIŽEVNI TEKSTOVI i drhtim. Kao slika, portret bez lika. Jer strepim, jer je preda mnom hrabrost, bezumlje i razum, i jedna crna noć. Ljuljaj me na koljenima, u naručju, izmislit ću te. Ja to mogu. Već te slutim u svekretu. Zapis Živa želja živi jezik liže... A negdje piše da ništa ne piše, da ništa nije zapisano, da je sve izmišljeno i podložno zaboravu. Gdje to piše? Gdje se to briše? I čime se briše, gdje je čarobna spužva, otkud ova gužva, sve ovo pred zjenicama, što se rastjerat ne može trepavicama? Što govori zapisano, nenapisano, obrisano, u gužvi ugušeno? Srlja se, kotrlja se, u budućnost se vuče dok ja negdje blizu vremena sadašnjeg tapkam za neoborivim, za nemoći. Što ako mi dođe pobuniti se, za svoju ravnodušnost optužiti druge, tebe, sebe, i da mi bude svejedno? I jest, svejedno mi je, promijenila sam rukopis, narav, duh, ubrzala sam vrijeme, misao i – mirovanje. Čudno stanje. To kretanje... za govornicu. Evo me, blizu sam. (Komunikacijska darovitost prikriva manjak suštine?) Dopustimo mogućnost, dajmo slobodu i onom nečemu što nam ne godi! (Čemu? Čemu?) Principima izvan nas što udaraju u principe u nama!, neću reći. Okolišam. Eksperimentiram sa sporošću! Nije li brzina površna i kobna? Strahovremenost Oni su reciklatori recikliranih ideja, čini im se da su sudionici događaja, a katkad tek – da su promatrači. Kako bilo, oni su svijet samo različito tumačili, ali ga nisu izmijenili, jer nisu imali snage, nisu imali srca, to je moje tumačenje.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=