189 Stipan TROGRLIĆ ZAVIČAJ Svećenici iz međuratnog i poratnog vremena uglavnom su prosječnih kvaliteta. Rade svoj posao, ne miješaju se u politiku. Njihov život kreće se između visoko postavljenih ideala i stvarnosti koja nije ostavljala puno prostora za ostvarenje tih ideala. U takvim slučajevima svećenik je znak transcendentne stvarnosti, na svoj način uprisutnjujući Boga i onda kada njegov osobni život nije na visokoj moralnoj razini. 3. Istarski hrvatski svećenik – čitatelj znakova vremena (povijesni pregled) 3.1. Vrijeme austrijske uprave Od sredine 19. st. istarski svećenik bio je suočen s nacionalnim pitanjem kao nezaobilaznim dijelom istarske, kako društveno-političke tako i crkveno-vjerske, stvarnosti. U nacionalno-političku arenu nije bio uvučen inercijom zbivanja nego svjesnim opredjeljenjem, prepoznajući u nacionalnom pitanju znak vremena. Odgajan na glagoljaškoj tradiciji kao hrvatskoj kulturnoj i nacionalnoj vertikali, nije mogao zatvoriti oči pred nacionalno-političkom situacijom u kojoj su talijanski liberalni krugovi, kao politička elita, isticali da će se istarski Hrvati, u mjeri u kojoj se budu civilizirali (čitaj obrazovali ) – talijanizirati. Povijesna zasluga istarskog hrvatskoga svećenstva u tome vremenu jest ta da se, kao prvi sloj istarskih Hrvata koji se „civilizirao“, ipak nisu potalijančili. Kao jedini istarski intelektualci preuzimaju vodstvo u hrvatskome nacionalnom preporodu i zadržavaju ga sve do Dobriline smrti 1882. godine kada vodstvo preuzima svjetovna inteligencija pravaškoga usmjerenja. U poznatome govoru na 5. sjednici Istarskoga sabora 13. siječnja 1863. g. biskup Dobrila jasno je upozorio talijanske zastupnike na stanje duha kod istarskih Hrvata i Slovenaca:„Slavenski narod spava, ali tko spava nije mrtav. Ako spava može se probuditi, i probudivši se, mogao bi se možda probuditi na neugodan način za talijanski element. Zato molimo da budemo pravedni i da prihvatimo dopunu gosp. Jurinca“ (zastupnik Matija Jurinac, župnik u Mošćenicama, predložio je se saborski zapisnici i zakoni vode na„slavenskom“ i talijanskom jeziku). Dva su naglaska u iznesenom Dobrilinu govoru: zaspalost hrvatskoga naroda i potreba poštivanja načela pravde. Upravo će hrvatsko svećenstvo nastojati probuditi hrvatsku većinu u Istri kako bi probuđena, tj. svjesna svojih prava, izborila ravnopravnost s talijanskom manjinom, koja je na političkom i gospodarskom polju bila nadmoćna hrvatskoj većini. Katolički univerzalizam i suprotstavljanje divinizaciji nacije bili su snažan korektiv protiv nezdravoga nacionalizma. Međutim, jednako tako isticanje načela pravde i pravednosti postalo je snažno oružje u rukama onih katoličkih djelatnika koji su isticali pravo svakoga naroda na slobodu i nezavisnost. Slijedeći katoličko učenje o prirodnim pravima svakog naroda, istarsko hrvatsko svećenstvo nije palo u napast nijekanja drugome onoga što je tražilo za sebe.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=