188 ZAVIČAJ Stipan TROGRLIĆ Odnos vjernika prema svećeniku na početku austrijske uprave izražava noncolo (zvonar) Zvane koji na smrtnom času svomu sinu Martinu, koji ga je trebao naslijediti u toj, po njemu časnoj i značajnoj službi, savjetuje: „Sinko, ne ostavljaj nikada popove, oni znaju sve i mogu sve“. Držeći se očevih uputa, Martin je u dugome zvonarskom vijeku upoznao mnoge svećenike i njihove osobine. Potrebna bi bila podrobnija i dublja analiza za točnije određenje„djela i lika“ Tomizzinih svećenika. Od ukupno osam svećeničkih likova, koliko ih je prikazano u romanu, osim u jednome slučaju, Tomizza je skloniji prikazu njihovih nedostataka, mana, grijeha i nespretnosti, nacionalne opterećenosti i osobne frustriranosti. Primjerice Kuzma Poljak neurotičan je i škrt. Ne može čekati da mu Martin kao ministrant doda pasac pri oblačenju za misu, nego mu ga neurotično grabi iz ruke, prebacuje misnicu preko albe i odlazi za oltar. U stalnoj je brizi za to je li Martin prikupio milostinju, a pri izlasku iz bogatijih kuća odmah provjerava koliko su ubacili u škrabicu za milostinju. Don Michele Ribari, u stvari Ribarić, u propovijedima je opterećen naglašavanjem potrebe obdržavanja šeste Božje zapovijedi. Ta njegova prenaglašena briga za šestu Božju zapovijed te prekid s nekim oblicima pučke pobožnosti – kao što je molitva za urod, blagoslov stoke, zbog sumnje da je riječ o praznovjerju – udaljila je dio vjernika od dolaska u crkvu. Nijedan od Tomizzinih župnika ni približno nije ravan don Stipi, Hrvatu iz Draguća. Radi se o mladom, obrazovanom svećeniku predanom svome pozivu – po mnogim osobinama u sebi je objedinio sve osobine idealnog hrvatskoga svećenika. I onda kad se ulazi u nacionalnu preporodnu problematiku don Stipe nije nikakav politikant. Samo želi da njegovi vjernici hrvatske nacionalnosti ne zaborave svoj nacionalni identitet, podsjeća ih na duboke povijesne korijene tog identiteta kojih često nisu bili svjesni. Stipin nacionalno-preporodni rad nije demoniziran kao što su u talijanskoj historiografiji i publicistici inače demonizirana svećenička pregnuća na tome polju. Taj rad proizlazi iz don Stipinih kulturno-povijesnih spoznaja koje, s osjećajem za prostor i vrijeme, ugrađuje u pastoralni rad. Don Stipe duboko u sebi osjeća„da je poslan na ovaj svijet da pruža pomoć, zaštitu i dostojanstvo tom malom narodu koji je izdržao patnje i nepravde zahvaljujući vjeri koja se održala čvrsta kao u malo kojoj skupini“. U razgovorima na ulici, po kućama, čak i u propovijedima ne spominje tako često Boga, Djevicu Mariju ili svece. U njegovu je govoru najčešća riječ – dostojan. Smatrao je da svatko mora biti dostojan vlastitog položaja čovjeka i mjesta. Kao intelektualac koji priprema doktorat u Beču o staroslavenskoj liturgiji, don Stipe je, s jedne strane, pozitivno opterećen traženjem glagoljskih spomenika kao dokaza hrvatske nazočnosti u župi, a s druge strane u svojih hrvatskih župljana nastoji osvijestiti dostojanstvo.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=