186 ZAVIČAJ Stipan TROGRLIĆ i imaginacija neopterećena činjenicama s jedne strane nudi upečatljiviju,„razigranu“ sliku istarskoga svećenika, no s druge strane prema toj slici moramo biti oprezni jer književna fabula, koliko god bila zanimljiva, na kraju može pružiti iskrivljenu sliku kako osobnih značajka tako i društvene uloge svećenika.„Krivoj“ slici svećenika može pridonijeti autorov svjetonazor ili pak upotreba djela za određene političke ciljeve ili ideološka razračunavanja. Ivan Pregelj, slovenski književnik i profesor na hrvatskoj gimnaziji u Pazinu, u romanu Božji mejniki, u hrvatskome prijevodu poznat pod naslovom Plovan pre Šime, opisuje djelovanje svećenika Šime Križmanića. Nije slučajno Šime iz istoga mjesta (Ježenja) kao i biskup Dobrila. Poslije ređenja djeluje u Trstu gdje se tada nalazio njegov uzor i poglavar Dobrila. U Istri, gdje je trebao ostati „samo nakratko“ do ozdravljenja tinjanskoga župnika, ostaje duže, primjenjujući Dobrilin model crkvenoga i širega društvenog rada. Temeljna odrednica toga rada jest svijest o poslanju najprije vjernicima hrvatskoga naroda. To nipošto nije značilo zanemarivanje ili, Bože sačuvaj!, isključivanje pripadnika talijanskoga kulturno-nacionalnog kruga. Svijest o prioritetu proistjecala je iz poistovjećivanja hrvatskoga svećenika s nacionalnim korpusom kojemu je pripadao. Dobro je poznavao njegovu materijalnu bijedu i duhovnu zapuštenost. Pa i onda kada don Šime ostaje zatečen brojnim posljedicama takvoga stanja, ne predaje se. Naprotiv, to ga tjera na još intenzivniji terenski rad pun dinamike i kontakata. U vrevi ne zaboravlja molitvu kao sredstvo protiv malodušja i stalno prisutnog pitanja: „Koliko svećenik može učiniti na podizanju klonulih duhova?“ Zato don Šime snagu vjere, kojom je i sam okrijepljen, danomice prenosi i donosi svojim župljanima. Utjeha vjere u don Šiminoj „djelatnoj interpretaciji“ nije apstraktno-pobožnjačka, nego je konkretna, ona uz vertikalu (odnos prema Bogu) ima i horizontalu (odnos prema čovjeku i njegovim potrebama) te prepoznatljive socijalne posljedice. Iz autobiografskoga romana Teški dani Šime Sironića, tiskanog 1961. godine u izdanju Istarskoga književnog društva sv. Ćirila i Metoda, prema mišljenju prof. Emanuela Hoška mogu se iščitati neke identitetske značajke istarskoga svećenika s početka 20. stoljeća. Autor, naime, napominje da opisuje vrijeme od 11. rujna 1909. do 21. svibnja 1915. Sironićev don Stanko svećenik je koji slijedi duhovnosti pape Pija X. U bitne, konstitutivne elemente te duhovnosti spada samački život i naglašena osobna askeza. U tome se smislu može razumjeti don Stankovo zatomljivanje i odricanje ne samo od tjelesnih kontakata nego i od svakog oblika afektivnosti prema ženama. Istina, ta afektivnost (zaljubljenost) događa mu se dvaput. Oba puta, vjeran svome pozivu, uz unutrašnje borbe, poteškoće i krize, don Stanko svladava napast. Odricanjem od vjekovnog prava na prihode od svojih vjernika, Stanko izražava vlastitu bliskost sa svojim siromašnim župljanima. Stav o tomu obrazlaže sljedećim ri-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=