185 Stipan TROGRLIĆ ZAVIČAJ Preuzimajući ocjene talijanskih liberala, nacionalnih i idejnih protivnika istarskoga hrvatskog (i slovenskog) svećenika, talijanska je historiografija i publicistika stvorila stereotip o slavenskome „popu podstrekaču“ koji se oltarom i propovjedaonicom ne služi za privođenje vjernika Bogu, nego za širenje ideja hrvatskoga nacionalnog pokreta. Po njima bi se u Istru vratio nacionalni mir i sloga ako bi se hrvatski i slovenski svećenici ostavili političkog rada i vratili isključivo vjerskome djelovanju. Hrvatska je „crkvena“ historiografija pak stvorila idealiziran lik hrvatskoga narodnog svećenika potpuno odanog brizi kako za duhovne tako i za ovozemaljske probitke svojih vjernika. On je sušta suprotnost talijansko-talijanaškom svećeniku sklonom zanemarivanju potreba svojih vjernika na račun osobnih interesa. Mimo ovih stereotipa živio je istarski svećenik, kako hrvatski tako i talijanski, svoju svakodnevicu u kojoj se, uz ostala „redovita“ pitanja pastoralnoga rada, stalno suočavao sa sve prisutnijim nacionalnim i socijalnim pitanjem. Unoseći osobni nacionalni identitet u „neutralni“ pastoralni rad, svećenik se, kao javna osoba, morao suočiti s kritikom onih koji su ga, svjesni njegova utjecaja na javni život, htjeli eliminirati iz toga života. Pri tome su svoje stavove opravdavali brigom za dosljedno poštivanje evanđeoskih načela. Što je sve utjecalo na dječake u predadolescentskoj dobi da se opredijele za jedan ipak specifičan poziv, teško je reći. Teolozi u prvi plan stavljaju utjecaj milosti, glas Božji, obiteljsko ozračje, sociolozi analiziraju društvene fenomene koji utječu na rast ili opadanje svećeničkih zvanja, a psiholozi se bave unutarnjom strukturom onih koji se odlučuju biti „službenici svetoga“. Dakako, jedan oblik utjecaja ne isključuje onaj drugi, nego ga upotpunjava. Odlazak u sjemenište mogao je biti iz sasvim prizemnih razloga. Za siromašne seljačke sinove to je bio jedini način da se školuju i tako iskoraknu prema sigurnijem, bogatijem i priznatijem obliku života od onoga s kojim su se suočavali u rodnim sredinama. Događalo se to da su roditelji zavjetovali nekog dječaka da će ga, ozdravi li od neke teške bolesti, dati za svećenika, pa je ovaj pod pritiskom roditeljskih priča odlazio u sjemenište. Posve ovozemaljski razlozi ne isključuju transcendentalno djelovanje koje se očituje preko konkretnih povijesnih datosti. Jedno je sigurno: odluka za svećenički poziv najčešće se javlja unutar obitelji u kojima je prakticirana obiteljska molitva, odlazak nedjeljom na misu, poštivanje Božjih i crkvenih zapovijedi. Nije nevažno ni to što se o mjesnome „plovanu“ u obiteljskome krugu govorilo s velikim poštovanjem. 1. Istarski hrvatski svećenik u hrvatskoj književnosti i publicistici Hrvatska, talijanska i slovenska književnost, ako ne obilato, onda ne baš zanemarivo, u svoje su opuse ugradile i lik i djelo hrvatskoga svećenika. Umjetnička sloboda
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=