180 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ razabrati i u Heideggera i Sutlića, to što pripada nesvodivosti drugačijega mišljenja, bitkovno-povijesnog i povijesnog, preostaje u kazivajućim neologizmima i igri s jezikom koji je ionako pokazatelj svekolikoga metafizičkoga kruga razumijevanja na granici s onim nadolazećim spasonosnim događajem osmišljavanja, ali svagda u opasnosti da potone u tehnički bezdan i ništavilo. Sutlić ovo sustajanje jezika drugačijega mišljenja, kad je riječ o Heideggerovu i svojem tumačenju Nietzschea, vidi kao temeljni problem onoga što označava prefiks trans, u smislu prijelaza preko crte. Ova post-metafizička„transgresija“, međutim, izrazito je problematično područje u kojem se susreću mišljenje i jezik onkraj emfaze „novoga“. Zato drugačije mišljenje ne može imati status nikakvog„novoga“ mišljenja po analogiji s metafizikom novovjekovne aktualizacije smisla bitka kao progresizma i trijumfa napretka u linearnome modelu razvitka povijesti od sv. Augustina do tehnološke singularnosti posthumanizma. Evo kako Sutlić objašnjava ovu Heideggerovu dvojbu oko prvoga i drugoga početka, povratka predsokraticima i na njihovu tragu nastanka drugačijeg mišljenja koje bi bilo alternativa nihilizmu zapadnjačke metafizike... Heidegger je pokazao da se ne može iz Nietzschea direktno, tako reći preko crte, doći do drugačijeg mišljenja, kako su to mislili Fink i Volkmann-Schluck, ili kako je, imajući pred sobom problem nihilizma mislio Jünger. To smo vidjeli pri analizi Heideggerova pisma u povodu Jüngerove godišnjice, u kojem pismu je odbacio mogućnost takva direktnog prelaza preko crte. Svaki prijelaz preko crte učvršćuje nas s ovu stranu crte. To je tamo bila njegova osnovna misao. Sad mu se ipak čini da će povijesno svođenje uspjeti otvoriti onu stranu prethodne, prvobitne otvorenosti u predmetafizičkih mislilaca koje historijski nazivamo predsokratovcima, da će dakle tamo, na izvoru zapadnjačke metafizike otvoriti mogućnost drugačijega mišljenja.24 Da, problematično je svako prelaženje preko crte jer prelazak označava svezu i odnos s onim prijeđenim i s onim kamo se ide u tom prijelazu. No, nije stvar u kretanju preko crte (metafizike kao nihilizma), već u samoj granici koju određuje ta usudna crta (povijesti kao metafizike). Crta nije neprelazna, već je stvorena upravo da bi svaki prijelaz ograničila u njegovu„apsolutnome“ naumu. Uostalom, bit je metafizike upravo u slici razdvajanja i razlikovanja, od Heraklita do Schellinga, pa slika bezdana između svjetova ukazuje na tu kobnu crtu čiji prijelaz je svagda dvoje – posvemašnja opasnost pada u ponor i mogućnost spasonosnoga događaja bez kojeg mišljenje postaje puka logičko-matematička operacija i protokol nihilizma, a ne pitanje života i 24 Isto.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=