179 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA i hrvatskoj filozofiji, a unutar konteksta suvremene filozofije uopće u tzv. svjetskim okvirima uz Heideggerova djela pripadaju vrhuncima filozofijskoga promišljanja suvremenosti. O tome sam, uostalom, već pisao u nekoliko prigoda i pokazivao da je Sutlićevo povijesno mišljenje istodobno epohalna i trans-epohalna dijagnoza onoga što u dovršenju i kraju metafizike proizlazi iz rada apsolutnoga pojma u Hegela i pojma apsolutnoga rada u Marxa, te iz „fiziologije“ kao „tehnologije“ u artikulaciji volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakog u Nietzschea, i naposljetku u mišljenju zgode-događaja (Ereignis) u Heideggera kojim se od ranoga do kasnog mišljenja pokazuje kako smisao bitka u izvornoj vremenosti pretpostavlja „drugi početak“ (andere Anfang). Nije stoga slučajno da je u Sutlića zahtjev za „drugačijem mišljenjem“ ujedno i pitanje o drugačijoj povijesti kao konstelaciji ne više bitka i vremena, već zgodedogađaja kojim se bitstvovanje i vremenovanje „čovjeka“ u svijetu rada uzdiže do katarktičkoga trenutka slobodovanja same zgode kao suvremenosti onkraj svih metafizičkih granica novovjekovne redukcije na aktualizam i historizam. Nihilizam se, dakle, mora razumjeti kao povijesno-epohalno otvaranje-zatvaranje svijeta koji nije u svojoj svjetovnosti iskrsavanje slobode koja omogućuje povijesnome mišljenju drugačiju toponomiju od svih ovih ili onih filozofijskih zagovara „imanentne transcendencije“.22 Umjesto toga, nihilizam se nužno pojavljuje kao„intermezzo svjetova“. To je ono što u navedenom iskazu Sutlić u predavanjima o Hegelu-Marxu naziva „početkom povijesnoga mišljenja“. 3. Ono što Sutlić u Predavanjima o Nietzscheu, a jednako vrijedi i za njegova Predavanja o Hegelu, kao i za predavanja Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx u rasponu od kraja 1960-ih godina do 1976. godine neprestano nastoji istaknuti kao svoj prilog razumijevanju „ontologijske geneze“ nihilizma, jest postavljanje pitanja o povijesnome podrijetlu onoga što u Heideggerovoj analizi Nietzscheove metafizike proizlazi kao „aktualni zadatak drugačijeg mišljenja“.23 No, poteškoće u „pozitivnome“ određenju toga mišljenja višestruke su. Sutlić jasno pokazuje da Heidegger pritom ima u vidu okret spram predsokratskoga mišljenja kao „prvoga početka“ i onoga koje naziva„novim“ ili„drugim početkom“. Nema nikakve dvojbe da je gotovo nemoguće očekivati to da će takvo mišljenje biti „pozitivno“ artikulirano bez odnosa i dijaloga s onime što mu prethodi. U Marxa i u Nietzschea, u ideji komunizma i u iskazima o prevladavanju metafizike kao nihilizma, a posljedično isto možemo 22 Vidi o tome: Dean Komel, Horizonti kontemporalnosti, Inštitut Nove revije, Ljubljana, 2021. 23 Vanja Sutlić, Predavanja o Nietzscheu, str. 157.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=