177 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA ke u svijetu rada kao konstelaciju u kojoj se pojavljuje nihilizam. No, ovo pojavljivanje nije ovjekovječenje, već povijesno nastalo djelovanje principa rada kao apsolutne znanosti koja sintetizira mišljenje i bitak u realiziranoj formi kibernetičke strukture funkcioniranja ne više otuđenoga građanskog društva u kapitalističkoj proizvodnji, već društva-zajednice koja u drugoj polovini 20. stoljeća dobiva prefiks post-industrijskoga društva (informacija, mreže, kontrole). Ako se, naime, bitak u doba nihilizma rastvara u praksu rada, a vrijeme postaje beskonačna vrtnja jednog te istog u stalnome nadmašivanju znanstvene povijesti, onda je riječ o svjetovnosti svijeta kojim više ne vlada predmoderna i moderna dioba rada. Umjesto toga Sutlić ima u vidu realiziranu metafiziku rada s neproblematiziranim Marxovim „fundamentalnim kategorijalnim sustavom“.18 Stoga nihilizam nadilazi tzv. tehniziranje svijeta u smislu onoga što Heidegger naziva postavom (Gestell) kao biti tehnike. Osim toga često se u Sutlićevim promišljanjima kategorijalnoga sustava ne samo Marxa, već i Nietzschea, govori o onome različitome u istome. Obojica mislilaca posthegelovski su orijentirani, iako Nietzsche nije Hegelov učenik kao što je to Marx i ne bavi se preokretanjem njegova sustava apsolutnoga duha. Pitanje o „biti“ nihilizma, unutar konstelacije koja u suvremenosti vlada kao računajuće-planirajući-konstrukcijski sustav i okolina autopoietičke tehnosfere onkraj svih granica tradicionalne metafizike postajući ono što pripada transklasičnome „trećem poretku kibernetike“, za Vanju Sutlića nije samo pitanje o dovršenju i kraju metafizike kao mišljenja, djelovanja i življenja pod uvjetima kapitalskoga načina proizvodnje u smislu epohalne povijesne granice. To je, naprotiv, pitanje koje proizlazi iz same neproblematičnosti onoga što nazivamo poviješću i što se u razlici spram historije može još smatrati otvorenošću nadolazeće zgode-događaja, koji je Heidegger u svojim koracima mišljenja sredinom 1930-ih godina jednoznačno odredio kao drugačije i ne-metafizičko mišljenje Ereignisa.19 Da bi povijest mogla imati moć osmišljavanja i snagu uspostavljanja onih misaonih struktura koje iz filozofije i umjetnosti proizvode forme duhovnoga bitka nesvodive na ništeće i ništavne artefakte onoga što u 20. stoljeću nastaje kao vizualni kod društava spektakla, potrebno je da se mišljenje oslobodi napasti svekolike mitopoetizacije iskona i svekolika konstruktivizma života. U tom je pogledu Sutlićevo povijesno mišljenje, unatoč neporecivome nadahnuću i blizini s Heideggerovim bitkovno-povijesnim mišljenjem, onaj oslobađajući impetus„novoga“ koji se 18 Isto, str. 227. 19 Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), V. Klostermann, Frankfurt/M., 1989.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=