176 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ Sutlić otuda pokazuje u mnogim prigodama, pa tako i u njegovim predavanjima posthumno objavljenim pod nazivom Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, da se toponomija povijesnoga mišljenja razvija upravo iz najveće moguće nelagode, udesa, nihilizma zapadnjačke metafizike. Ta je dijagnoza preuzeta i stvaralački razvijena iz Heideggerovih promišljanja biti nihilizma navlastito u analizi Nietzscheova razumijevanja kritike i prevladavanja zapadnjačke metafizike. Sutlić, naime, izričito tvrdi: Početak povijesnog mišljenja zbiva se u tehničkoj konstelaciji nihilizma.16 No, što je za Sutlića uopće – nihilizam? Vidjeli smo u Predavanjima o Nietzscheu da je ono „drugačije mišljenje“ zadobiveno kao ne-metafizičko, ali ne u smislu negativne dijalektike Adorna ili u bilo kakvoj tzv. antifilozofijskoj rekonstrukciji posthegelovskih mislilaca kao što su to Marx, Nietzsche i Kierkegaard s obzirom na trijadu pojmova života, rada i egzistencije. Nihilizam otuda za Sutlića nije udes-usud moderne tehnike-tehnologije u smislu tehnologike kao „biti“ znanstvene povijesti. Nadalje, nihilizam nije ni kao u Spenglera raspad i posvemašnje ništenje smisla bitka u značenju „propasti Zapada“ iz neke morfologijske povijesti temeljnih likova svjetskoga duha tijekom vladavine europske metafizike. Premda će sklop svijet rada sugerirati u Sutlićevoj uporabi da je posrijedi realizirani hegelovski pojam supstancije-subjekta u konstelaciji vladavine kapitalizma kao društvenoga sustava otuđenja rada i postvarenja čovjeka, ipak je njegova povijesno nastala „bit“ izvan teocentrične i antropocentrične strukture radnoga bivanja čovjeka u materijalnome svijetu potreba. Svijet rada Sutlićev je realizirani sklop supstancije-subjekta kojeg na životu na sve većoj razini intenziteta dijalektike proizvodnih snaga i odnosa u proizvodnji održava upravo znanost kao povijesno proizvođenje svijeta koji je homogen i zatvoren u svojoj aktualizaciji jednog te istog.17 Iz svega postaje razvidno da Sutlić „svoj“ pojam nihilizma u Nietzschea obrazlaže na dvije razine. Prva je analizom Nietzscheovih uvida u vladavinu novovjekovne, a u stvari moderne slike svijeta koja označava kraj metafizike s postavkom o smrti Boga i dolaskom nadčovjeka, a druga je u dijalogu s Heideggerom zbog zadobivanja toponomije povijesnoga mišljenja onkraj granica metafizike (filozofije povijesti, historijskoga materijalizma i svih filozofijskih smjerova u 20. stoljeću koji su nastojali „prevladati“ ne samo Marxa, već i Nietzschea u rasponu od fenomenologije, neomarksizma, kritičke teorije društva, neopozitivizma, analitičke filozofije itd.). Taj sutlićevski pojam nihilizma, dakle, pretpostavlja istodobno dovršenje i kraj metafizi16 Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Marx-Hegel, (prir. Biserka Drbohlav, Damir Barbarić i Dimitrije Savić), Demetra, Zagreb, 1994., str. 162. 17 Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 231.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=