175 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA bez pretjerivanja posrijedi izričitost i nepomućenost onoga puta mišljenja koje izlazi iz putanje eshatologije i soteriologije zapadnjačke metafizike. Evo kako to „zvuči“ u daljnjem slijedu izvođenja. Heidegger čini radikalnu cezuru između mišljenja koje je još uvijek metafizičko i onog koje je bitno drugačije od toga. On ne vidi da je realizacija metafizike bila moguća samo uz pretpostavku drugačijeg mišljenja, koje je doduše ostala netematiziranom. Heidegger – u tom pogledu, uvjetno rečeno, sličan Spengleru – kraj metafizike vidi u njenom konačnom rastvaranju, raspadanju i propadanju. Ne vidi da je to propadanje ujedno rođenje ili rađanje drugačijeg mišljenja.14 Rijetko će se Heideggerovo korištenje tzv. endizma, tj. uporaba izraza o kraju metafizike, nihilizma, filozofije tako izričito protumačiti da je blisko Spenglerovoj „propasti Zapada“ u smislu njegova konačnog raspada. Ipak, ovo je samo stilska figura, jer Sutlić dobro zna da Heidegger misli bitkovno-povijesno, što znači da promišlja mogućnost prevladavanja granica tradicionalne ontologije. Usto, ovdje ustrajavam na obrani Heideggera, jer je bjelodano u svim njegovim tekstovima, osobito onim o toponomiji opasnosti (Gefahr) zapalosti bitka u tehnički bezdan, da analiza Hölderlinova pjesništva uz analizu Nietzscheove volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakog ima soteriologijsku zadaću za dolazak drugačijega mišljenja. To ne znači, međutim, da Sutlić nije u pravu kad tvrdi da je upravo to drugačije mišljenje uvjet mogućnosti za realizaciju metafizike. Ne možemo metafizički prevladati metafiziku. Ali, budimo krajnje jasni. To tzv. drugačije mišljenje kao ne-metafizičko ili preko(trans)- metafizičko ne može biti vjerodostojno bez posvemašnjeg problematiziranja i sustavne artikulacije nihilizma ovog svijeta kojim vladaju otuđenje, postvarenje i nihilizam u samoj „biti“ svijeta rada. Premda je Heideggerova analiza Nietzscheovih pet temeljnih pojmova metafizički uspostavljenih sklopova mišljenja kao što su to volja za moć, vječno vraćanje, nihilizam, nadčovjek, istina kao pravednost izvan bilo kakve „esencijalističke deskripcije“,15 Sutlić smjera oslobođenju Nietzscheove misaone pozicije izvan bilo kakve redukcije na novovjekovnu metafizičku „veliku priču“ da bi drugome i drukčijem mišljenju podario mogućnost otvorenosti i spasonosnoga. Razlog je samorazumljiv. Povijesno mišljenje mora biti upravo to drugačije i spasonosno mišljenje koje više neće ni po čemu biti analogno emfazi raspada starog svijeta, onog koji u svojoj nihilistički uspostavljenoj bezuvjetnoj tehničnosti određuje praksa rada kao znanstvena povijest. 14 Vanja Sutlić, Predavanja o Nietzscheu, str. 154. 15 Isto.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=