174 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ zliku od svih apstrakcija. Tome posvećeno istraživanje mora biti ujedno ontologijske, antropologijske i kozmologijske itd. naravi.11 Dovršavanje metafizike pretpostavlja kraj filozofije. Taj se kraj zbiva kao dokidanje njezine forme i sadržaja, a bit dokidanja proizlazi iz prevladavanja granica njezina povijesno-epohalnoga postojanja unutar zadanoga ustrojstva. Sve to Sutlić iznimno precizno, artikulirano i sustavno promišlja i izvodi iz razlike i srodnosti Hegelova spekulativno-dijalektičkoga mišljenja i Marxova mišljenja koje u diskursu historijskoga materijalizma smjera onome što je spasonosno. To je, naravno, mišljenje koje nadilazi horizont metafizike i kroz njezino dovršavanje kao kraj jedne dugovjeke povijesne konstelacije najavljuje mogućnost drugačijega mišljenja i življenja. Kraj metafizike i zadaća drugačijega mišljenja nije samo stvar Sutlićeva povijesnog mišljenja, nego prije svega Heideggerova kasnog mišljenja iz 1964. godine u predavanju „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ s kojim prvi put eksplicitno susrećemo tada vrlo proširen pojam kibernetike.12 Filozofija kao metafizika dovršava se u kibernetici koja, kako smo već vidjeli, označava put do mišljenja tehnosfere.13 Sutlić za razliku od Heideggera i njegova shvaćanja kibernetike uspostavlja sklop svijeta rada koji je omogućen u svojoj zbiljskoj nužnosti tek iz „biti“ prakse rada kao znanstvene povijesti. Što to drugo znači negoli da se na istom tragu kreću i Nietzsche i Marx, te Heidegger i Sutlić, jer je put njihova mišljenja određen putanjom metafizike i njezina dovršenja i kraja, odnosno dokidanja i prevladavanja (Aufehebung). Ali, tek sada slijedi ono razlikovno u tumačenju Nietzschea i razlikovnosti između Heideggera i Sutlića, odnosno bitkovno-povijesnoga mišljenja zgode-događaja (Ereignis) i povijesnoga mišljenja. Pogledajmo u čemu je ono razlikovno u njihovu čitanju Nietzschea i posljedično nastojanju da se na njegovu tragu misli onkraj i preko metafizike kao vladavine nihilizma kao takvoga. Premda je u Predavanjima o Nietzscheu riječ o slobodnijem pristupu ovoj ontologijsko-temporalnoj tematici određenja dovršenja i kraja metafizike, što znači da je Sutlić za razliku od svoje dvije temeljne knjige za povijesno mišljenje – Biti i suvremenosti i Prakse rada kao znanstvene povijesti – u svojim predavanjima mogao ići katkad i daleko iznad čak i vlastita horizonta kazivajućega mišljenja bez „dokaznoga materijala“ pozivanjem na citate u odnosnim spisima kako Nietzschea tako i Heideggera i drugih referencijalnih autora, čini mi se da je 11 Vanja Sutlić, Predavanja o Nietzscheu, str. 151. 12 Martin Heidegger,„Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, GA, sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2007. 13 Žarko Paić, Tehnosfera, sv. II. – „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018. i Žarko Paić, The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Basel, 2023.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=