172 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ noga tumačenja Vattima i drugih autora.6 No, problem nije tek u tome što Heidegger nivelira Nietzscheovo mišljenje u okružje onoga što je sam Nietzsche radikalno i često bezobzirno kritizirao kao subjektivizam i dekadenciju novovjekovne metafizike.7 Daleko je važnije vidjeti zašto Sutlić ovu Heideggerovu „kritičnost“ spram Nietzschea uopće uzima za ono odlučujuće kad je iz svih dostupnih dokumenata predavanja o Nietzscheu od 1930.-1940-ih godina do kraja života sam Heidegger baš na tragu Nietzschea nastojao otvoriti put tome krajnje ne-odredljivome i ne-metafizičkome mišljenju koje je, dakako, drukčije i različito od onoga koje mu je prethodilo. Razlog je očito taj što se u Nietzschea pronalazi ono odlučujuće za korak izvan granica metafizike, što i Heidegger i Sutlić svojim mišljenjem (bitkovno-povijesnim mišljenjem i povijesnim mišljenjem) smatraju presudnim za ono spasonosno uopće koje će nihilizam, vladavinu postava (Gestell) i svijeta rada prevladati i otvoriti ono „novo“ u horizontu nadolazeće budućnosti. Sutlić prihvaća Heideggerovu dijagnozu suvremenoga svijeta kao vladavine bezuvjetnoga nihilizma tehnike u kojoj se smisao bitka svodi na neprestano aktualiziranje i vrednovanje onoga istog kao što je to gubitak ranga osmišljavanja samoga dostojanstva života. Međutim, u ovome slučaju, naime tumačenju istinske nakane Nietzscheova mišljenja kao pokušaja prevladavanja metafizike, stvar je složenija. Ono što izaziva na razmišljanje jest „najava pravoga kraja metafizike“ kao „prelaza drugačijem mišljenju“. Još preciznije, Sutlić u nastavku predavanja ustvrđuje nešto što naizgled ima karakter svojevrsne postmetafizičke tautologije. Pogledajmo pomnije o čemu je riječ. U dovršenju i kraju morao se nekako očitovati i drugačiji početak mišljenja. Inače ne bi moglo uspjeti prekretanje metafizike iz onostranosti u ovostranost, iz idealnog, takozvanog istinskog svijeta u pravi, zbiljski svijet života, koji u njegovoj temeljnoj crti, u njegovu temeljnom karakteru biva određen kao volja za moć, a u njegovu načinu bitka kao vječno vraćanje jednakog.8 Valja jasno razlikovati dvoje: dovršenje i kraj metafizike. Temeljni Sutlićev pojam, kojim dospijeva do nove „ontologijske formule“ za Marxovu kritiku metafizike 6 Gianni Vattimo, „Volja za moć kao umjetnost“ (1978.), u: Čitanka. Priredio i preveo s talijanskoga Mario Kopić. Izdanja Antibarbarus i HDP, Zagreb, 2008., str. 12-13. Vidi o tome: Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021. 7 Friedrich W. Nietzsche, Sämtliche Werke: Kritische Studienausgabe (=KSA), (ur. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, München-Berlin, 1980., sv. 3. i Martin Heidegger, Nietzsche: Der Wille zur Macht als Kunst, GA, sv. 43, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1985. 8 Vanja Sutlić, Predavanja o Nietzscheu, str. 154.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=