171 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA kritike i prevladavanja metafizike i pokušaja dospijeća u otvorenost drukčije povijesti onkraj granica metafizike. Za Heideggera, a isto vrijedi i za Sutlića u drukčijem načinu kazivanja u dijalogu s Marxovom nakanom realizacije filozofije kao metafizike u okviru historijskoga materijalizma, pojam metafizike nije tek onaj koji se pojavljuje s Aristotelom i dovršava s vrhuncem u Hegela. Metafizika je fundamentalna struktura zapadnjačke povijesti jer je riječ o udesu-usudu, povijesno nastalome načinu mišljenja s kojim od predsokratika do kibernetike mislimo-djelujemo-živimo na navlastit način u razlici spram drugih povijesno određenih krugova i okvira mišljenja kakvi su oni istočnjačkih duhovnosti (Indija, Kina, Japan). U knjizi Predavanja o Nietzscheu Sutlić stoga posebno naglašava sljedeće: Trebalo bi već postati jasno da se u strogom smislu riječi ne bi smjelo govoriti o Nietzscheovoj metafizici, već o njegovoj kritici metafizike, koju je Heidegger u interpretativnoj redukciji sveo na metafiziku novovjekovne subjektivnosti, tako da bi se u tom smislu moralo govoriti o Heideggerovoj kritici Nietzscheova još uvijek metafizičkog filozofiranja i njegova ipak nedovoljno kritičkog stava spram metafizike. Kritizirajući metafiziku, Nietzsche baš tamo gdje je mislio da ju je prevladao zapravo ostaje u njoj. Prevladavanje metafizike u središnjoj misli života zapravo je metafiziciranje života, izvršeno time da Nietzsche sve što je tradicionalna metafizika pridavala pravom svijetu ideja i vrijednosti sad pridaje ovostranom i jedinom zbiljskom svijetu, svijetu života. To je ozbiljena, ostvarena metafizika, koja nužno nije svjesna toga da je metafizika, jer misli da je svojom kritikom metafiziku već napustila. Ali to ostvarenje odnosno ozbiljenje metafizike, koje je, a da to sâmo ne zna, zapravo još uvijek neprevladana metafizika, svojim zbivanjem života ujedno najavljuje pravi kraj metafizike, koji je istodobno i prijelaz drugačijem mišljenju.5 Što Sutlić ovdje instruktivno kaže drugo negoli da je Heideggerova kritika Nietzschea zapravo svojevrsna „redukcija“ kojom se misao volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakog svodi na novovjekovnu metafiziku subjektivnosti, a zaboravlja se da je stvar u tome što Nietzsche nastoji kritički prevladati metafiziku. Poznato je, uostalom, iz kasnije interpretativne lektire Nietzschea od 1980-ih godina do danas, kako se baš Heidegger sa svojom dvosveščanom knjigom o Nietzscheu početkom 1960-ih godina uzima u krajnje kritičkome otklonu, primjerice u slučaju postmoder5 Vanja Sutlić, Predavanja o Nietzscheu, Matica hrvatska, Zagreb, 2022., str. 153-154. Prir. Damir Barbarić.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=