170 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ Kad ovi procesi postaju ono što pojmovima „napretka“ i „razvitka“, na kojima je bila sazdana novovjekovna filozofija od Kanta do Hegela, oduzima bilo kakvu eshatologijsku i soteriologijsku usmjerenost u ozbiljenje dobra i istine u izvanmoralnome mislu, onda je posve jasno kako realizacija filozofije ne znači nikakvu puku točku oslobođenja povijesti od tragične nužnosti vladavine prirodnih čimbenika nad duhom. Obje verzije novovjekovne bezuvjetnosti vladavine načela dostatnoga razloga proizlaze iz shvaćanja bitka kao volje za moć, a vremena kao vječnoga vraćanja jednakog.„Napredovati“ kao „razvijati se“ ne dolazi otuda što bi neka nepoznata sudbina svemira i čovjeka u njemu bila usudno nadređena bitku u smislu onoga što iskazuje teorija biološke evolucije. Štoviše, realizacija onoga što pripada biti filozofije nadilazi i granice tradicionalno shvaćenih opreka mudrosti i znanja, koje je već Hegel pokušao prevladati u Fenomenologiji duha i u Enciklopediji filozofijskih znanosti.3 S onu stranu njihove razlike ne leži osmišljavanje bitka iza čega stoji božanska sinteza mišljenja i djelovanja. U pojmu realizacije filozofije kao metafizike, kako je to jasno pokazao Sutlić u svim svojim za života i posthumno objavljenim djelima, leži ono što pripada otvorenosti same biti metafizike koja se nužno pojavljuje kao istinska mogućnost bitstvovanja na ovoj zemlji u svojim najvišim vrhuncima mišljenja i pjevanja tek onda kad je svijet sabiralište duhovnoga bitka u kazivanju povijesnoga mišljenja. Ovaj izraz kasnoga Sutlićeva mišljenja, po analogiji s kasnim Heideggerovim mišljenjem, potrebuje jezik onkraj svih njegovih konstruktivnih, a u stvari nihilističkih, odnosno tehničkih sklopova i stanja kakve je dohvatilo mišljenje kasnoga Wittgensteina s pojmom jezičnih igara (Sprachspiele, language games).4 Realizacija filozofije kao metafizike prolazi, dakle, kroz tehno-logičku strukturu svijeta rada i njezino je neotklonjivo prostorno-vremensko određenje posvemašnja vladavina homogenosti i aktualnosti onog što je u sadašnjosti prisutno kao prolaznost i stabilnost u promjeni. U Sutlićevu tumačenju Nietzscheove postavke o nadčovjeku i realizaciji metafizike jasno je da je dijalog koji zapodijeva onaj koji se neprestano odvija s Heideggerom i njegovim shvaćanjem kako filozofije kao metafizike u njezinoj povijesti tako i 3 „Stoga je pravi početak filozofiranja sam totalitet sistema. U krugu je svejedno gdje se ulazi – uvijek smo u njemu. Jedino s pozicije apsolutnog duha moguće je napisati logiku ovako kako ju je napisao Hegel. (...) Samo aspolut može napisati takvu logiku. I zato prema Hegelu filozofija tu prestaje biti ljubav spram onog mudrog (philein ton sophon) i postaje sophia, naime mudrost sama. Ili u Hegelovoj verziji, ne više mudrost koja ima praktički aspekt (sophrosyne ili phronesis), nego totalitet praktičkog, poetičkog i teoretskog, jednom riječju – znanost. Ono sophia Hegel bi sa svojeg apsolutnog stajališta preveo kao znanost.” – Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (19681969), Institut za filozofiju, Zagreb, 2016., str. 115. Prir. Damir Barbarić. 4 Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998. S njemačkoga preveo Igor Mikecin.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=