169 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA kraj života promislio Heidegger u seminaru s Finkom o Heraklitu i dalje, onda od filozofije više ne preostaje nikakva ezoterično-egzoterična „mudrost“, jer je sam bitak postao strukturom znanstvenosti znanosti – ne više kao otuđenoga mišljenja od nemisaone zbilje, već samo i jedino ono krajnje rasvjetovljeno i postmetafizički „otvoreno“ kao sinteza života (bitka) i mišljenja u redukciji životnosti života na kontingentnu „bit“ apsolutne znanosti koja se realizira u čistoj tehnologiji kao sredstvusvrsi povijesnoga razvitka oslobođenoga čovječanstva u nadolazećoj budućnosti.1 Svijet rada označava kraj metafizike u tradicionalnome smislu. Štoviše, takav je svijet rasvjetovljenje i raščovječenje i njime vlada „nadčovjek“ koji se realizira u nečemu što nije ni fizički ni intelektualni rad u njihovoj ontičkoj razlici, već je posrijedi „rad“ kao tehno-auto-poietički sustav informacija koje proizvode umjetni život i s njime umjetnu stvarnost. Sutlić, naravno, nije u svojim tekstovima nakon Prakse rada kao znanstvene povijesti „predvidio“ valjda dolazak umjetne inteligencije, ali je uz Heideggera i Deleuzea ključan mislilac za ono što pripada „mojemu“ mišljenju tehnosfere. Da bih to pokazao, dostatno je za ovu svrhu pokušati ekstenzivno protumačiti pretposljednje IX. Poglavlje njegove knjige Predavanja o Nietzscheu. To je, uostalom, nužno već zbog toga što je posve razvidno da se u 21. stoljeću s njegovim kretanjem spram „beskonačne brzine“ preobrazbe bitka u informaciju, a čovjeka u homo kybernetesa, odvijaju dva bitna procesa realizacije metafizike u svijetu rada: (1) nestanak razlike između znanosti i tehnologije u vladavini tehnosfere kao sinteze računanja-planiranja-konstrukcije umjetnoga života i (2) redukcija izvornoga pojma slobode kao povijesne otvorenosti smisla bitka na kibernetičko djelovanje informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije koje bitak, bića i bit čovjeka u svekolikome nihilizmu transklasične logike emergencije virtualnih svjetova preobražava u singularnost posthumanoga stanja.2 1 „Stoga važi kružno pravilo kao temeljna crta kibernetički nabačenoga svijeta. Na tome počiva mogućnost samoupravljanja, automacije sustava kretanja. U kibernetički predstavljenome svijetu nestaje razlika između automatskih strojeva i živoga bića. Ona se neutralizira u bezrazlikovnome događaju informacije. (...) U tu jednolikost kibernetičkoga svijeta uvučen je i čovjek. I to čak na odlikovani način. Jer u krugu gledišta kibernetičkoga predstavljanja čovjek ima svoje mjesto u najširem krugu pravila. Shodno novovjekovnoj predstavi o čovjeku on je, naime, subjekt koji se odnosi na svijet kao okružje objekata time što ih obrađuje. Otuda nastala svakovrsna promjena svijeta vraća se natrag na čovjeka. Subjekt-objekt odnos jest, kibernetički predstavljen, uzajamni odnos informacije, povratne sprege u odlikovanome krugu pravila, što se sve može opisati naslovom ‘čovjek i svijet’.” – Martin Heidegger, „Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens” (1967),. u: Petra Jaeger i Rudolf Lüthe (ur.), Distanz und Nähe: Reflexion und Analysen zur Kunst und Gegenwart, Konigshausen + Neumann, Würzburg, 1983., str. 16, bilješka. 2 Vidi o tome: Žarko Paić, Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=