164 KOD MARULA 2023. Siniša MATASOVIĆ gajbi zjapile prazne. To me već propisno uzrujalo i dalo mi dodatni motiv da joj dosolim ranu. – Sve mi se čini kako jedno janje neće dočekati večer, jadno se rodilo mrljavo i slabo, nožice mu dršću kao da nikada neće zagaziti u travu. – Ajme meni, ajme meni! – nastavila je baba jadikovku – nešto se mora poduzeti. Donesi mi kaput, idem do Mare. – Ma pusti, nema smisla da izlaziš tako naglo. Idem radije ja natrag tamo provjeriti što se još može učiniti, ja sam ionako obučen. Pomoći ću Mari, ne brini se. – Idi, idi! Samo se požuri dok ne bude kasno – podržala me baba u mojoj plemenitoj nakani. Nije mi trebala dvaput reći. Izjurio sam iz stana i spustio se dolje u najbližu birtiju. Procijenio sam kako mi je mudrije ubiti sat-dva pa se tek tada vratiti kući roditeljima. Tako ću im se s lakoćom opravdati i uvjeriti ih da sam se svim silama trudio urazumiti babu i vratiti je u stvarnost. Naručio sam pivo i zagledao se u TV postavljen iznad šanka. Na programu su davali nogometnu utakmicu. Igrali su bijeli protiv plavih u nekoj europskoj ligi, ili možda južnoameričkoj, azijskoj... bilo mi je potpuno svejedno. Nogomet sam prestao pratiti kad sam imao šesnaest. Već tada sam skužio kako je cijeli svijet, uključujući nogomet i kompletnu kladioničarsku lakrdiju oko njega, jedno veliko, dozrelo govno. Prvo pivo naručio sam odmah po ulasku u lokal, drugo kada su plavi zabili prvi gol, a treće, četvrto i peto nakon što su bijeli poravnali rezultat. Onda su pred kraj utakmice bijeli preokrenuli stanje na semaforu u svoju korist pa sam reda radi naručio šesto pivo. Poprilično neracionalno za osobu kojoj puca mrkva za nogomet. Platio sam konobaru piće, oteturao do WC-a, pošteno se ispišao i napustio lokal u potrazi za automobilom. Njega sam pronašao, ali ključevima ni traga. K vragu, ostali su mi pored sudopera u babinom stanu, toliko sam se uspio prisjetiti. Vratio sam se gore i odmah joj s vrata priopćio dobre vijesti: – Janje će preživjeti! Umotali smo ga u deku i eno cica mater, kao da jedva čeka istrčati na pašnjak i bježati pred vukovima. A tek kakve okice ima... Sve namiguje dok promatra svijet oko sebe. – Filipe, ma si ti potpuno poludil?! – zaskočila me baba. – Kakve su te ovce spopale, Bog s tobom budi?‘Ajde idemo, zakasnit ću na glasanje, već te pola sata čekam. O jebemti, baba je sletjela natrag na Zemlju, a meni se noge kratile od alkohola. Houston, we have a problem. Šaljite svoju specijalnu ekipu stručnjaka, da me po hitnom postupku prešamaraju i rastrijezne. Ali od Houstona ni glasa. Puko signal, brate, imamo mi i svojih briga, snađi se sam kako znaš i umiješ. Petnaest minuta klečao sam na pločicama ispred školjke, namjerno zabio dva prsta što sam dublje mogao u grlo i povraćao neprobavljeni dio piva. Nisam bolje ni zaslužio kada cijeli život zanemarujem mamine savjete i preskačem doručak. Uzalud mi višegodišnji
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=