163 Siniša MATASOVIĆ KOD MARULA 2023. položio vozački ispit, meni je pripala čast babu posjetiti u njezinom sisačkom stanu i autom je odvesti do obližnjeg biračkog mjesta. Taj mi se napor doimao podjednako promašenim kao da od hrvatskih estradnih zvijezda očekujemo uspjeh na svjetskoj glazbenoj sceni, ali svejedno sam se šutljivo pokorio očevoj volji bojeći se da mi ne uskrati tjedni džeparac. Naime, babin se stan nalazio u strogom centru Siska u Ulici Stjepana i Antuna Radića i ona je do svoga biračkog mjesta trebala propješačiti jedva dvjesto metara. Potrošio sam pola sata kružeći gradom, dok sam dočekao da se isprazni odgovarajuće parkirno mjesto ispred njezine zgrade i uspeo se liftom do stana. – O, Joža, gd’e si ti dosad? – oslovila me baba imenom svoga pokojnog supruga, a mog dragog djeda. – Zadržao sam se kod susjede Mare. Janjile su joj se ovce, pa sam joj ostao pomoći – odgovorio sam joj u skladu s onim što je od mene očekivala. Posljednjih nekoliko godina nikada nisam mogao unaprijed pretpostaviti u kakvom ću je stanju zateći kada navratim. Jedan je dan bila potpuno bistra i razumna, a već sutra bi zamijenila šalice za žlice i obrnuto. Naučio sam se prilagoditi novonastalim okolnostima i u sekundi iskeširati s jezika unaprijed iskonstruiranu priču iz njezinih dječjih dana. Baba se, naime, rodila i odrasla u Lici. Kasnije, kada je napunila osamnaest, u potrazi za poslom doselila je u Sisak. Isprva se zaposlila kao spremačica kod jedne ugledne, starosjedilačke sisačke obitelji. Zatim je ubrzo upoznala mog pokojnog djeda, cijenjenog profesora matematike u sisačkoj gimnaziji, za njega se udala i tu ostala živjeti. Stan koji je nakon djedove smrti postao formalno-pravno njezin, kupljen je novcem od djedovog višegodišnjeg rada u gimnaziji i novcem zarađenim od dodatnih instrukcija za učenike slabijeg znanja. Baba nakon udaje više nikada nije radila. Otkako ju je prije nekoliko godina počela hvatati demencija, uporno se vraćala u dane svoga djetinjstva i prepričavala mi dogodovštine iz Like. Neizostavni lik u tim njezinim pričama, izuzmemo li vukove, medvjede, Nijemce, ustaše i partizane, bila je susjeda Mara, s kojom je kao djevojčica zajedno čuvala ovce i pohađala prve razrede pučke škole. Zato je Mara u takvim prilikama bila moj najjači adut, s njom nisam mogao omanuti. – Ajme meni, jadna Mara. Noćas bi moglo biti ‘ladno vani, šteta bi bilo da joj se koje janje smrzne – udarila je baba s kuknjavom. Prava šteta, da ga jebeš, promrmljao sam si nečujno u bradu i otišao do frižidera po bocu piva, koju sam tamo odložio nekoliko dana ranije. Uzalud vam trud svirači. Baba je sadržaj boce u međuvremenu strusila do kapi, u tome ju demencija nije omela. Produžio sam u špajzu do gajbe s ostatkom pivskih boca, ali su sve boce u
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=