154 KOD MARULA 2023. Tihana PETRAC MATIJEVIĆ Kad bi cijeli svijet nestao među zidovima njene sobe, izvlačila je sve te ljude iz podsvijesti kao puzzle iz kutije slažući ih i iz potpunog kaosa stvarajući priču. Misli bi pobjegle od smrada znoja i rakije, od težine tijela. Zamišljala je da kuha ručak, ide na posao, piše zadaću s djecom, pije kavu s prijateljicama, krade državni novac, prodaje sudski proces najvišem ponuđaču ili njuši kante za smeće tražeći doručak. Misli su se množile bez nekog reda, a ona bi ih hvatala kao da imaju konce i držala ih čvrsto poput traka zmajeva na vjetru. Bilo joj je drago kad je socijalna radnica odvela brata, ali se u isto vrijeme osjećala napušteno i bez svrhe. Micanjem tog jednog faktora iz te bolesne jednadžbe, sve se iz korijena promijenilo. Čula je njegove teške korake na stepenicama. Srce joj stane. Više nije postojala osnovna pretpostavka žrtve. Ta je činjenica bila nepobitna i njen je mozak odbijao prihvatiti da se on, unatoč tome, penje u sobu. Vrata udaraju o zid. Ide prema krevetu. Ona puže u kut. Srce prijeti da će iskočiti dok smišlja kako da mu prikaže te nove okolnosti kako bi i njemu poslale jasne. Tu novu, svima osim njemu očitu činjenicu. Vuče je za noge. Rita se grebući natrag u kut. I da je tada znao, kao što je ona znala, da više nije u stanju niti jedan jedini put, još bi bio živ. Ali on ne odustaje! Ruke bjesomučno mlataraju uokolo. Desna napipa nešto hladno i glatko. Snježna kugla! Prestao se micati. Što da učini, što da sad učini? Završit će u popravnom domu. Opet zatvor, novi zatvor. S kakvim će tamo ljudima imati posla? Čula je svakakve priče o tim mjestima. Nju više nikad nitko neće taknuti. Nikad više. Panika ustupi mjesto miru. Nestat će i nitko je više nikad neće naći. Spusti se po kanistar u garažu. On se budi. Ona pali šibicu. * * * Maja ju je konačno pustila kući. Od kad joj je rekla za vučju jazbinu, stvari su počele ići na bolje. Nije priznala sve, ali misli da je shvatila većinu. Rekla joj je da mora naći svoje načine kako se umiriti. Rešetke nisu samo na prozorima, rešetke projicira naš um, rekla je. Kao da svakog jutra stisneš Play i puštaš svoj privatni horor film iznova i iznova. Nije tako loša za psihijatricu. Dala joj je lijekove od kojih se osjeća bolje i ništa ne sanja. Kad se naspava, stvari vidi jasnije; nije sama na svijetu, negdje ima brata. Sjedne u svoju fotelju i zagleda se van. Leptir joj sleti na ruku. Kratko ga promotri i onda mahne rukom šaljući ga da traži svoj put. Još jednom protrese snježnu kuglu zagledana u svijet bez rešetaka.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=