152 KOD MARULA 2023. Tihana PETRAC MATIJEVIĆ čano za gulaš sručiti na hrpu sačinjenu od oblaka, drveća, ljudi i ptica. Mora izaći što prije i dočepati se prozora bez rešetaka. Ako uskoro ne uvjeri Normalnu da nije prijetnja za sebe i druge i ako još malo, samo malo ovdje ostane, uklopit će se i više nikad neće izaći. I kako da sad toj Normalnoj pokuša objasniti sebe? Sjedila je stisnutih šaka, pogrbljena i na oprezu poput životinje. Što god poduzimala, to što se u njoj začahurilo uhvatilo se i držalo svojim pipcima bez namjere da pusti. Možda je to cijelo vrijeme bila ona; te krpice mraka ispod kapaka i u dušniku, to crnilo koje je ispuštala poput sipe. Možda bi se gubljenjem tame izgubila i ona sama; raspršila poput čestica mraka kad ih pojede jutro. Možda je nedjeljiva od sve te tame koja je poput mračnog oblaka izašla skupa s njom iz majčine utrobe i već ju je u maternici udahnula u još neprodisana pluća. Cijelo je vrijeme bila samo sjenkina kuća, a i drugi su ljudi bili samo olupine, domaćini porivima i životinjskim osobinama koje su njima upravljale iznutra kao lutkama, trbuhozboreći kroz njih i podređujući ih svojoj volji. Naseljene olupine parazitskih gospodara. Svim je silama pokušavala postati netko polusnažan i polunormalan. Visokofunkcionalna luđakinja, ne više od toga. „Na ljestvici od jedan do deset, gdje je deset nestrpljivost i nespremnost za timski rad, vi ste deset“, reče psihijatrica dok su joj naočale klizile niz nos. Kakav kliše. „Pa pretpostavljam onda da sam prilično nestrpljiva.“ „Da ste u toj mjeri nestrpljivi, ne biste to mogli tako dobro prikrivati.“ O, bih. Još kako! Normalna nije mogla biti više u krivu. Izrode kurvinski. Dogodila si se greškom i nikad nisi trebala ugledati svjetlo dana. Beskorisne male gnjide. Trebao sam vam zaokrenuti šijom dok ste još bili u zipki. Što li bi Normalna pomislila da je učinila nakon toga? Da je zaplakala? Tužno buljila u oca dok nije zažalio svoje riječi? Bacala stvari po sobi? Istukla psa? Dobro, možda je i šutnula Cezara, ali ocu je nakon toga došlo nekoliko onih spodoba koje je zvao kompićima pa se smiješila. Naravno da se smiješila. Uvijek se smiješila i glumila hostesu jer bi inače požalila. Poput krpene lutke s našivenim osmijehom. Skinula bi stvarne emocije, objesila ih na čavao poput kaputa, stala na daske i glumila. Uvijek glumila u pogrešnom kaputu. Posluživala ih je, praznila pepeljare i nosila pivo, iako je stol za kojim su kartali bio dužinu ruke do frižidera. Ponašati se u potpunom neskladu sa sobom možda je bilo mrcvarenje, ali uvijek je moglo biti gore. Što bi Normalna znala o tome? Kad bi znala, zasigurno više ne bi bila normalna. Toliko je glumila da više ni sama nije bila svjesna razlike. Prave emocije bilo je zabranjeno pokazivati. Nitko ne voli cmizdravi-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=