151 Tihana PETRAC MATIJEVIĆ KOD MARULA 2023. je malen i neljudski vrišti. Ona trči prema svinjcu i vidi kako ga je stavio u obor i prekrio ceradom. Pritišće ga u koloplet svinjskih nogu, zubi i izmeta. Zubi i nogu koje ga povređuju.„Ššššš, ššššš. Dobro, dobro“, govori i nastavlja pritiskati ceradu kao da ga ušuškava prije spavanja. Plač je utihnuo i čulo se još samo tiho roktanje i mljackanje. Srce joj je nabijalo kao da je pretrčala maraton. Ležala je na podu na izguljenom tepihu, odjeće promočene od znoja. Na televiziji repriza neke kulinarske emisije. Tepih je nagorio na mjestu na kojem joj je ispala cigareta. Opušci i smrad nagorene sintetike ispunili su prostor. Ušla je u kadu i pustila vruću vodu. Ribala je tijelo prvo grubom rukavicom, ali i dalje se osjećala prljavo. Kao onda kad bi skrivala oči od drugih ljudi da se ne okaljaju samim pogledom na nju tako gnjusnu i grešnu. Uzela je kamen plovućac i nastavila predano prati. Koža joj je bridjela i vidjeli su se krvavi podljevi. Tanak mlaz krvi žurio se u odvod razrijeđen vodom. To bi nekada pomoglo. Ali ne danas. I dalje je prljava. Obuče se, sjedne u naslonjač i zagleda u mrak. Previše je to borbe. Previše borbe u kojoj je jedina nagrada poneka noć bez snova. Shvati da više ne može. Ne želi. Uzme bočicu tableta i stade ih trpati u usta i zalijevati vodom u strahu da se ne predomisli. I gutati, brzo gutati. Da nikad više ne mora pomisliti na to. Zapali cigaretu. Obuzme je smušenost i padne u blaženi zaborav. * * * Grgljala je gušeći se u pokušaju vriska, grebla oko sebe. Sjeti se svinje u kotlu. Tupe turpije. Svinjskog urlika. Njega. Počne hiperventilirati dok su pluća grcala u jadnom pokušaju da prodišu. Začuje zujanje bolničkog aparata za monitoring – biiiiiiiip. Tako se čuje ravna crta. Mrtva je. Sasvim se umiri s olakšanjem, ali misli nisu stale kao ostale mjerljive životne funkcije. Nisu se dale svesti na nulu kao tlak i otkucaji srca. Nije čula tišinu. Ta praznina bila je drugačija, gutala ju je poput vakuuma. Tišina je bila željeno stanje, ali ovo je drugačije. Tišina znači spokoj, znači zaborav. Ovo što se događalo u njenoj glavi bilo je potpuni nespokoj! Kaos svih kaosa. Izgleda li tako pakao? Mrtav si, ali nikad dovoljno mrtav da zaboraviš? Užasnuta, skupi svu snagu i usmjeri je na udisaj. Začuje hroptaj kao u priklane svinje i otvori oči. Slijedilo je nekoliko dana intenzivne i potom strogo čuvani odjel umobolnice. Ostat će zapamćena kao jedina osoba kojoj je cigareta spasila život aktivirajući protupožarni alarm. Gledala je kroz rešetku prozora kao iz svog privatnog kaveza. Želi svoj prozor, svoj naslonjač. Ne može više gledati to rešetkama iskockano nebo, kao da je netko cijeli svijet izrezao laserskim zrakama i samo je pitanje vremena kad će se sve nakocki-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=